POKRET ZA PRIRODNU GLOBALIZACIJU

Mnogi su devedesetih godina prošlog vijeka mislili da se Jugoslavija neće razbiti. Mnogi su četrdesetih godina prošlog vijeka mislili da neće doći do Drugog svjetskog rata. Mnogi su, kroz istoriju, mislili da se nešto neće dogoditi, pa se dogodilo. A onda, kada se nešto dogodi, kao da je svima to bilo normalno, jasno da se to moglo, pa i moralo dogoditi. 

 

Od Aleksandra Makedonskog, a i prije njega, do Hitlera, a i poslije njega, uvijek je postojala ne samo jedna imperija, država, već jedan čovjek – jednostrana sila, koja hoće i radi na tome da zagospodari čitavim svijetom. I nikada toj jednostranoj sili u suštini to nije polazilo za rukom. Mijenjao se samo odnos snaga u svom bivstvovanju između dvije strane. I taman kada jedna strana pomisli da je zagospodarila svijetom, počinje njen poraz. Iako je u smislu društvenih procesa sve poznato, mnogi to ne primjećuju. Ne primjećuju jer ne uvažavaju najvišu dimenziju, Bogočovjeka kojem je sve moguće, pa i da skoro poraz pretvori u pobjedu. 

 

U tom smislu iznosimo sljedeću mogućnost.

 

I sada je aktivna jednostrana sila, sila koja svoj najviši cilj da zagospodari čovjekom želi postići njegovim (čovjekovim) pristankom da ga ta sila potčini u cilju ostvarivanja nametnutog mira. Da bi čovjek poželio da ga neko potčini samo da bi donio mir i kakvo takvo blagostanje, on se mora naći u haosu, ratu, neimaštini, besmislu i sveopštem stradanju. Znači, jednostrana sila – centar moći koji upravlja svjetskim događajima i finansijskim tokovima stvoriće nezadovoljne narode, ljude koji će povesti ratove i ući u haos. Da bi se došlo u takvu situaciju, stvara se potrošački mentalitet, obezbjeđuje jeftina roba i novac putem zaduživanja, uništava domaća proizvodnja, gube se radna mjesta i ulazi u dužničko ropstvo. Mnoge države i narodi doživljavaju duboku ekonomsku krizu, a političku destabilizaciju i rat doživljavaju u procesu sučeljavanja dva principa – principa samoopredjeljenja i principa nepovredivosti granica suverenih država, kao i zloupotrebom nacionalizma i religije. U stanju očaja čovjek priziva bilo koga koji će nametnuti mir i obezbijediti mu bilo kakvu budućnost, pa i po cijenu da se odrekne slobode i svog identiteta. 

 

Sloboda pojedinca u društvu koje nije utemeljeno u vjeri može da vodi u kriminal, terorizam i haos, bez obzira na prisutnost mnoštva zakona kojima se to upravo želi spriječiti. 

 

I upravo je to stanje koje jednostrana sila želi, kako bi tada uspostavila novi svjetski poredak koji podrazumijeva svjetsku vladu, jednu religiju, jednu monetu, jedan jezik... Ovaj poredak zasnivao bi se na sili zakona i prividnoj slobodi, a način života ne bi odražavao ljudsku prirodu. Čovjek bi bio nalik robotu. 

 

To je, dakle, globalizacija koja u svom procesu podrazumijeva ekonomsku, političku i duhovnu krizu, ratove i nametanje mira putem svjetske vlade. Ovu globalizaciju vodile bi NATO zemlje, a jednostrani centar moći u geografskom smislu uglavnom bi se nalazio u SAD. Taj jednostrani centar moći, s obzirom da čitavu planetu doživljava svojom, mogao bi se naći i u bilo kom drugom dijelu zemaljske kugle. Što znači da bi se i SAD kao država mogle žrtvovati. 

 

Odgovor na takvu vrstu globalizacije jeste prirodna globalizacija, koja se zasniva na istinskoj slobodi pojedinca i narodâ koji imaju slobodu religioznog i svakog drugog izražavanja, čiji je identitet zaštićen, a ekonomski prosperitet siguran, zahvaljujućim ogromnim prirodnim resursima Rusije i potencijalnih država tog zajedništva. Način života bi bio usklađen sa ljudskom prirodom, ljudi bi voljeli svoj identitet, svoju vjeru, a poštovali tuđe. Ovu globalizaciju mogla bi da predvodi Rusija, a države, odnosno narodi koji bi ušli u to zajedništvo, ne bi bili samo pravoslavni, naprotiv. 

 

Čak i Evropska unija kao političko – ekonomska organizacija sastavni je dio dugoročnog procesa navedene prve globalizacije, čije države će vremenom imati mogućnost da se opredijele i za drugu, prirodnu globalizaciju. 

 

Srbska vlast treba pokušati obezbijediti dogovor sa Rusijom koji bi podrazumijevao da Rusija vrati sve nepovoljne novčane dugove prema MMF-u i Svjetskoj banci, a zauzvrat bi dobila pravo korištenja na određeno vrijeme određenih prirodnih bogatstava. 

 

Paralelno sa aktuelnom monetom, država bi mogla pustiti u opticaj određenu količinu bon – monete na određeno vrijeme. Taj bon koristio bi se isključivo za investiranje u domaću proizvodnju, kupovinu isključivo domaćih proizvoda i plaćanje radnika koji bi proizvodili zdravu, domaću hranu. Bonovi bi imali za cilj da faktički obezbijede novac bez kamate kojim bi se finanirala domaća proizvodnja i kupovali domaći proizvodi.

 

Što se tiče srbskog naroda, prije nego što se odluči u kojoj će globalizaciji da učestvuje, on treba ekonomski, moralno i duhovno da ojača. I država i narod moraju prestati da se zadužuju pod nepovoljnim uslovima, izvoz ne treba da bude prioritet po svaku cijenu, već prioritet mora da bude proizvodnja zdrave hrane i uopšte proizvodnja za vlastite potrebe, pa tek onda što preostane izvoziti. Društvo mora da odnjeguje vrijednog, moralnog i duhovnog čovjeka kroz proces vaspitanja, obrazovanja i podsticanja istinskih vrijednosti u društvu.