RATKO DMITROVIĆ: Ako Boga znate, zabranite američke filmove, oni su u direktnoj vezi sa masovnim ubistvima po Srbiji
Ljubiša Bogdanović, iz Velike Ivanče kod Mladenovca, ubio je u zoru, devetog aprila ove godine, 13 osoba. Najpre je ubio svog sina, pucajući mu u glavu a onda repetirao pištolj i krenuo u komšiluk. Ubijao je, kažu svedoci, hladnokrvno, kao da glumi, kao da je sve to film. Ne znam kako se vama čini, kakve su vam asocijacije, ali meni je ovo baš kao da gledam neki američki film.
Godinama pokušavam da pisanjem ili pričom, u okvirima koji su mi dostupni i na raspolaganju, upozorim na poguban uticaj američkih filmova na srbsko društvo. Svestan svih mogućih prigovora stojim čvrst kao stena da se ova strašna masovna ubistva po Srbiji- a samo za poslednjih deset godina bilo ih je nekoliko – događaju u velikoj meri pod uticajem američkih filmova. Ne računajući holivudsku serijsku produkciju u sferi komedije, dometa do maloumnog nivoa „Mister Bina“, 95 od 100 američkih filmova obiluje nasiljem, scenama brutalnijim od stvarnih ubistava.
Postalo je normalno da svako veče, ali zaista svako veče, na nekom od beogradskih kanala sa nacionalnom frekvencijom, predvođenih Radio televizijom Srbije, gledamo američki film, ili tzv detektivsku seriju, u kojoj jedni drugima zabijaju noževe u oči; pucaju u glavu sa udaljenosti od pola metra – tehnika usporene filmske animacije pokazuje kako metak ulazi u lobanju iz koje delić sekunde kasnije izlazi mozak – ili kako se odsečene glave kotrljaju ledinom dok im oči kolutaju a na rukama odsečenim od tela prsti još pomiču .
Onaj ko je odgledao tri nastavka filma „Hanibal Lektor“ predstavlja potencijalnu psihološku bombu. Sa takvim ne bih voleo da živim ni u bloku, kamoli u stanu.
Nema večeri u Srbiji bez američkog filma sa deset do pedeset mrtvih, raskomadanih, bačenih u kiselinu ili živu lavu. Hoćete li da vam nabrojim najmanje deset filmova, u Srbiji najavljivanih kao svetski hitovi, o masovnim ubicama, patološkim tipovima koji hladno likvidiraju rodbinu, komšije, prolaznike, odlučnih da na kraju, kao Ljubiša Bogdanović iz Velike Ivanče, poslednji metak spucaju u sopstvenu lobanju.
Da li je moguće da je Ljubiša Bogdanović, inače miran i sabran čovek, po svim iskazima onih sa kojima je živeo, u jednom trenutku, iz čista mira, uzima pištolj i kreće sa likvidacijama, počev od sopstvenog sina?
Nema tog psihologa koji će me ubediti da se ovo desilo u trenu; kvrcnulo čoveku u glavi, promenilo svest i ličnost, da nema svoju predistoriju izmeštenu izvan porodice, pridošlu kanalima kroz koje se u našu podsvest deponuju slike. Da, gospodo, to se otela slika pohranjena u podsvesti, nešto slično, identična ili skoro identična situacija viđena na filmu, koja se iznenada poklopila sa životom Ljubiše Bogdanovića. A nema te situacije za strašnu identifikaciju koju već nisu ekranizovali bolesnici iz Holivuda. I sasvim je nevažno da li se to dogodilo Ljubiši Bogdanoviću, pre njega Nikoli Radosavljeviću iz Jabukovca, kod Negotina, devetostrukom ubici, ili Draganu Ćediću iz Leskovca, koji je 2002. godine ubio suprugu i njenih šest rođaka. Samo je pitanje ko je sledeći. Ove što ubijaju po jedno ili dvoje, Srbija ne broji.
Amerika i Srbija su zemlje u kojima se, proporcionalno posmatrano, prikazuje najviše američkih filmova. Najviše masovnih ubica ima u Americi, ovih koji pucaju a da niko ne zna zbog čega. Srbija ima ambiciju, i dobro joj ide, da na tom putu parira Americi.
Ako je suditi po filmskom programu RTS-a, B-92. Prve srpske televizije, niko osim Amerikanaca i ne snima filmove. Oni neamerički film puste samo zabunom.
Do pre dvadesetak godina u Srbiji je bilo nezamislivo da otac ubije sina, brat sestru, sin roditelje… Sada je to normalno. Zašto? Zbog ratova, zbog krize, reći će neko. Ne.
Drugi svetski rat bio je neuporedivo suroviji i strašniji od rata vođenog devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije. Sa više žrtava i više brutalnosti. Nakon tog rata, sve negde do kraja osamdesetih, obično ubistvo na potezu od Ohridskog jezera do Alpa, tretiralo se kao događaj meseca, zato što je bio događaj meseca. Ubio čoveka ili ženu? To je bila senzacija. Ako bi se otkrilo dvostruko ubistvo mediji su o tome razvlačili vunicu pola godine. Danas se u Srbiji dvostruko ubistvo i ne objavljuje u medijima. Osim ako je baš „mrtav dan“. Bez „Farme“ ,„Velikog brata“ ili pregovora sa Šiptarima.
Ali, ljudi su nervozni zbog siromaštva, bede, beznađa, čujem kako kažu protivnici ove teorije. Znate li kakvo je siromaštvo bilo nakon Drugog svetskog rata, pitam umesto odgovora? Za hleb nije bilo ni kukuruza, kamoli pšenice a meso se jelo za slavu, Božić i Uskrs. I nije bilo masovnih ubistava.
Ukratko, molim, kumim, vapijući do neba , da nadležni organ države Srbije (ne znam koji, niti me je briga) zabrani prikazivanje američkih filmova u kojima ima nasilja, na televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Ili jednostavnije, da zabrani prikazivanje američkih filmova uopšte. Ništa izgubiti nećemo.
- Izvor
- Fejsbuk reporter
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Globalni gigant Glovo napušta BiH, a domaća aplikacija Ordera preuzima tržište dostave hrane. Restorani i kupci masovno prelaze na pouzdano domaće rješenje — koje svoju mrežu već širi i...
Poslanici bloka su, kako se navodi, izabrali Qwant, koji je ranije bio u vlasništvu Axel Springer-a, kako bi smanjili digitalnu zavisnost od SAD....
Samo 38 odsto ispitanika veruje da Moskva predstavlja vojnu pretnju, u poređenju sa 52 odsto prošlog septembra, navodi Bild....
Niko od odgovornih za napad na školu u Starobeljsku neće biti pomilovan, saopštilo je rusko Ministarstvo spoljnih poslova...
Izveštaj dolazi u trenutku sve većih američkih ratnih troškova, iscrpljenih zaliha raketa i nespremnosti saveznika da se uključe....
Džon Retklif je, kako se navodi, rekao da američki predsednik očekuje „temeljne promene“ od Havane....
Ostale novosti iz rubrike »

















