U KALUDRI KOD BERANA SVEČANO PROSLAVLJEN LUČINDAN

Na Lučindan zajedno sa mojim prijateljima Milosavom Mišom Šekularcem i Svetolikom  Svetom Čukićem, posjetio sam jednu od najvećih svetinja našeg kraja manastir Ćelije u Kaludri .Tu je nekada bila  crkvina na čijem je mjestu, kazuju, nekad bila crkva, posvećena sv. Luki. Lučindan je sveti dan kojeg stanovnici ovog kraja drže kao mjesnu zavjetinu. Tu se okuplja toga dana sabor i služi se liturgija. Zemlja se smatra kao '' crkovna '' ili '' manastirski vakam '', stoga je pojedinci nerado iskorišćavaju. Kažu da su oni koji su tu sjekli šumu, kosili ili orali iza toga preživljavali izvjesne teškoće i neprijatnosti, tj. dešavale im su se bolesti u porodici, nesrećni slučajevi i slično. O tome mještani navode više različitih primjera. Nekim starim Anđićima, vele, okrenula se bila '' usta za vrat '' (iskrivila se), jer su bili raskopali i uzeli sa sobom nekakve crkvene stvari, koje su pri manastirištu bile zakopane, i ozdravili su tek kada su prošli kod mitropolita Hadži-Zaharije, te im tamo sveštenici čitali molitvu. Nekim imućnijim Bojovićima u selu, vele, čim su posjeli i počeli obrađivati jednu nezauzetu livadu tu, i stvarati njive, odmah im je počeo nazadak u porodici, te su zemlju morali napustiti. Jednome Raleviću izgorio je stan i '' mlijeko u karlicama se pretvorilo u krv'' zato što ih je pravio od drveća koje je sjekao u manastirskoj šumi. Ima više ovakvih primjera, koje narod privodi za dokaz, da je ta zemlja i šuma pripadala manastiru, koji je tu postojao i da je stoga grijeh prisvojiti je i obrađivati. Kaludrani drže, takoreći, kao svetu i zemlju, i vodu, i goru ovog mjesta. 

Jednom davno prošli su neki kaludarski izaslanici sa svojim popom kod vladike Hadži-Zaharija u Peć, ponesu mu neke starinske stvari i ispričaju mu sve o svojoj porušenoj starevini. Drugom prilikom dođe isti vladika sa kaluđerima u Kaludru, potraži po knjigama zatrpane starine pod ruševinama zidina, raskopa i nađe mnoge crkvene sasude, razne predmete od zlata i srebra i odnese sobom „dvanaest tovara svakog blaga“. Vele da je sam vladika tada rekao: '' Da zna Kaludra šta joj sada izlazi iz sela i u majke bi se dijete zaplakalo''. Stoga je, pričaju, Kaludri od tada ''svrnulo'' zemlja je postala slabija i narod siromašniji. Do tada je kao bila bogata i obilna, a od toga vremena svega manje: i rod na zemlji i stoke na planini i ljudi u narodu.

.U svojim putopisima Ratko Deletić o manastiru u Kaludri napisao je i ovo: '' Kad se krene od Berana asfaltnim putem dužine 12 kilometara do Kaludre, kroz živopisne predjele klisure, osjetićete čari prirode i ljepotu predjela. Ovdje sunce izgrijava rano, darujući vrhove planina čudesnom bojom. Putnik će otići dalje, ali će vode i priča o ovom kraju i manastiru ostati da traju. Ko jedanput dođe u ovaj kraj, žarko će željeti da se opet vrati, da sebi nađe duševni mir. Tamo, gdje voda najviše pokazuje svoju snagu kroz kanjon, nalazi se Djevojački krš. Prema predanju u selu živjela je djevojka da joj ljepote nigdje nije bilo. Bježala je ispred turske najezde, otimala se i branila da je ne obljube, a kada je došla na ovu stijenu, skočila je u provaliju i nestala u valovima vode. Stijenu nazvaše Djevojački krš. Danas stijenu grle valovi bistre rijeke, a u sedamdeset domova Kaludre, koliko ih zasad ima, sve je manje djevojaka. Otišle su, kažu mještani, u gradove, tamo se zaposlile i poudale. Ovdje su momci većinom ostali neoženjeni. Sve je drugačije, nije kao nekada. Narod je odlazio iz ovih krajeva, tražio sebi lakši i bolji život. No, iako je to podugo trajalo, ovdje se, već nekoliko godina, život mijenja. Vraćaju se mještani svom kraju, prave se nove kuće, sve je više mladih. Dogovaraju se, prave planove, organizuju akcije za dobrobit sela. Ni Djevojački krš nije usamljen. Tu je motel, čuje se muzika, okupljaju se mladi, Sjede pored rijeke, piju koka-kolu i slušaju, šum vode; obnavljaju priču o ljepotici koja je skočila sa stijene.

U živopisnom kanjonu rijeke, smješten je manastir. Na zidinama drevnog zdanja podignuto je novo. Upravo, da bi ovo sveto zdanje zasijalo prvobitiim sjajem, u ovom gorju učinio je Veljko Ralević, doktor agronomije, profesor na univerzitetu u Americi, koji je rođen u Kaludri.

Vratio se da obnovi manastir u svom kraju u Ćelijama. Ovaj neimar, na temeljima starog zdanja, podigao je novi manastir, prvobitnog izgleda, o svom trošku, baš onako kako su nekada manastire gradili velmože i vladari. Klesali su kamen neimari, a Veljko ih bodrio, plaćao da se gradnja manastira završi u roku. Sagrađeni su konaci, zvonik, kapija, okolo manastira kameni zidovi. Urađen je i ribnjak, i sav drugi sadržaj za potrebe monaštva. Unutrašnjost crkve freskopisao je akademski slikar Dragomir Jašović rodom iz Šekulara. Stvoren je pravi dragulj pored rijeke.''

Velikim crkveno-narodnim saborom, koji je i ove 2013. godine okupio brojne posjetioce iz različitih krajeva Srbije i Crne Gore, na Lučindan je u Kaludri kod Berana obilježen praznik svetog jevanđeliste i apostola Luke i svetog Petra Cetinjskog. Svečanost je održana u porti manastira Ćelije smještenom na obalama živopisne Kaludarske rijeke, kojeg je 2001. godine obnovio  doktor agronomije Veljko Ralević. Sa skupa su, uz veselu trpezu i bogat kulturno-zabavni program, kojeg su uveličali svojim estradnim nastupom Ranka i Aco Čukić i Duško Dule Rajković poslate poruke dolazećim generacijama da se amanet predaka i bratska ljubav i zajedništvao moraju poštovati kao nešto najuzvišenije na ovom svijetu. 

Na ovom istom mjestu Nemanjići za vrijeme svoje vladavine podigli hram kojeg Turci razoriše negdje u 17. vijeku. Zahvaljujući ktitoru Veljku Raleviću ovaj hram je obnovljen, i on svjedoči da se svijeća slobode i prosvjetiteljstva nikada neće ugasiti na svetim  vodama Lima.

Kako nam je kazao  Miodrag-Bago Barjaktarović, prvi predsjednik mjesne zajednice Kaludra i čovjek koji se istinski bori za valorizaciju prirodnih potencijala ovog kraja, da je znao  Veljko Ralević da je zavičaj najveća svetinja pod ovom nebeskom kapom. Zato je, nakon dugih godina provedenih u Americi, i obnovio ovo sveto zdanje, vraćajući svoj dўg rodnoj grudi.''Mi se danas rado sjećamo njegovog lika odajući mu dužno poštovanje za sve što je učinio za svoju rodnu Kaludru i sve nas zajedno. Isto tako, dužno poštovanje odajemo svima onima koji su zublju slobode nosili u svojim rukama, znajući da naše trajanje na ovim prostorima ne mogu prekinuti nikakve mračne sile ovoga svijeta, koje i danas pokušavaju da nas izbrišu sa lica zemlje'' - istakao je Barjaktarović. 

   

Miodrag - Bago Barjaktarović, navodi da je pišući o Kaludri i saborima  htio da da doprinos očuvanju narodnih običaja.

''Narodni sabori su skup više radosnih trenutaka, željâ, susretâ, dogovorâ, poznanstava. Sabori od davnina kod naroda imaju duboku tradiciju i pružaju nam široke mogućnosti radosnih doživljaja. Održavaju se obično na crkvenim kalendarskim svetkovinama. Zato je i ovaj sabor određen i ustaljeni vremenom i mjestom održavanja, te je samim tim postao svojevrsna  svetkovina'' - naglasio je Barjaktarović. 

  Po starom drveću okolo nalaze se davno izgubljeni krstovi a izvor koji tu blizu teče smatra se kao ljekovit, te svaki prolaznik iz okoline svrati da se na njemu napije i umije. Na Lučindan odatle nose vodicu za svoje domove. 

 

O značaju manastira Kaludre za ovaj kraj najbolje govore stanovnici Donje Ržanice Milan Kastratović i Ranko Čukić.

Da manastir Ćelije ima ljekovita svojstva i da je ovo velika svetinja govore sljedeći primjeri.

'' Pored manastira Ćelije postoji sveta voda sa koje se voda uzima kad se održavaju sabori odnosno kad ljudi prolaze pored vode oni se umiju i ponesu svetu vodu kući. Moj otac Milo Kastratović kada je bio bolestan (šlogiran) ja i moja sestra Stanka pošli smo za vodu u Kaludru kod manastira Ćelije i donijeli bolesniku. On je popio par gutljaja vode, umio se i bilo mu je bolje, a usna mu se vratila u normalu. Ovo govori da je manastir Kaludra velika svetinja koja je kao i manastir Ostrog. Jednom su naši ljudi iz ovoga kraja pošli pod Ostrog i kada su monasima objasnili odakle dolaze oni su im kazali: ''Vi imate istu svetinju u vašem kraju, a to je ''Sveti Luka u Kaludri koji brat sa Ostrogom''.-ističe Kastratović.

Isto svjedoči i Ranko Čukić iz Donje Ržanice koji kaže: ''od kada znam za sebe mi, donjorženičani smo išli u kaludarski manastir, iako je bio ruševina za nas je bio i ostao. Zato i danas sa svojom porodicom idem u manastir na praznik svetog Luke, a i drugim danima kad god mogu posjetim ovu svetinju. Moja generacija i ja smo slušali od naših djedova i baba da je ovo velika svetinja i zato smo zahvalni ktitoru Veljku Raleviću što je obnovio ovaj manastir da se mi mladi na ovaj sveti dan okupljamo oko našeg manastira. Svake godine sve je više omladine koji na ovaj dan dolaze da se bogu pomole, a i da se prisjete naše duhovnosti i naših predaka koji su nam ostavili u amanet da čuvamo našu svetu vjeru.'' 

Tako o manastiru govore vjernici iz Donje Ržanice najvećeg mjesta u blizini ovg drevnog manastira koji iz godine u godinu pogotovu na Lučin dan biva posjećen od stanovniika Kaludre i okolnih sela Donje Ržanice, Rovaca i Zagorja. Svake godine za Lučindan dolazi iz Beograda i Dobrašin-Lolica Ralević, sinovac ktitora manastira Veljka Ralevića. Dođe da se na taj dan pomoli Gospodu Bogu i svetom Luki za napredak svoje porodice i svih Kaludrana koji žive daleko od rodnog kraja, ali koji u svojim srcima nijesu i neće nikada zaboraviti svoje rodno mjesto i svoju svetinju. Tako i ovaj Lučindan prođe, a sve nas je lijepo dočekala mati Pelagija, koja i drugim danima uvijek dočeka putnika namjernika i vjernika koji prolazi kroz ove prelijepe predjele kaludarske rijeke gdje je Bog na svakom mjestu ostavio svoj trag.