Mladi treba da utiču i mjenjaju sistem

Sašu sam putem interneta upoznao prije nekih godinu i po dana. Prisutan je kako na fejsbuku, tako i na tviteru. Zajedničko nam je bilo to što smo na vrlo sličan, nerijetko i identičan način, posmatrali neke društvene pojave i što smo o mnogo čemu imali iste poglede na moguće odgovore na određene probleme. Kod njega sam veoma brzo zapazio jednu crtu koja ga karakteriše: iako potpuno svjestan crnila kojim je obojeno ovo društvo, on je potpuno sačuvao optimizam i onu životnu radost koja vam daje spokoj i smisao i koja vas uvijek vuče naprijed. Poslije razgovora sa Sašom nikad se nećete deprimirati, možete samo da dobijete pozitivne impulse. I to je sjajna osobina kod čovjeka.

Inteligentan, obrazovan, komunikativan. Ja ne bih bio ja da mu takvom ne bih odmah predložio da počne da bloguje. I to sam mu predložio poodavno. Smatrao sam da svojom energijom i idejama može da obogati domaću internet zajednicu, ali i da napravi korak dalje i da pomjeri neke stvari naprijed. To tad nije učinio, s objašnjenjem da ga trenutno različite obaveze spriječavaju da se ozbiljno posveti tom poslu. Nedavno sam saznao za dio tih obaveza: Saša se, naime, pored postdiplomskih studija na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci i svog posla bavi aktivno i politikom. Predsjednik je opštinskog odbora DNS-a u Laktašima i nosilac odborničke liste te stranke na predstojećim lokalnim izborima u toj opštini.

Politika ga nije iskvarila. Nadam se i da neće. To je dobro, ali to je donekle i loše, budući da neiskvareni u politici uglavnom nagrabuse. Saša ide srcem i ide entuzijazmom. Dok se konvencionalni političari razbacuju velikim riječima i parolama (da se ne lažemo-demagogijom), on govori direktno i fokusiran je na lokalne teme koje i jesu primarne na lokalnim izborima. Ili bi bar trebale da budu. On ne priča o svojoj stranci, on priča o ljudima. On pravi planove (ponekad, za naše uslove, oni izgledaju tako nerealno i djetinje, ali kod nas je sve normalno nerealno) koji se tiču cijele opštine i ljudi koji žive u njoj, a ne samo stranačkih aktivista.



Pred vama je tviterju sa Sašom. Budući da je na internetu već dugo vremena želio sam da porazgovaram sa njim o nekim temama i da ovo pustim sad iako je ta predizborna kampanja. On je to zaslužio, prosto zato što na tviteru nije od juče i što pravilno shvata bit dvosmjerne komunikacije. Ujedno, on je primjer kako bi političari, pogotovo oni mladi, trebali da koriste internet ako već žele da se modernizuju i da naprave neki kontakt sa svojim biračima.


  .Saša, koliko dugo se već baviš politikom i zašto si ušao u nju?

  U politici sam aktivan sam od 2010. godine. Tad sam vodio izborni štab kandidata DNS-a iz Laktaša za  poslanika u NSRS. Te godine sam takođe izabran za prvog predsjednika Odbora mladih DNS Laktaši. Uvijek me zanimala politika, a nekako mi je to bio prirodan slijed događaja nakon što sam dugo godina bio aktivan u studentskim i omladinskim organizacijama. Uglavnom, želja da utičem na događaje oko mene je presudila.

 Postoji li jedna stvar, potpuno konkretna, poslije kojih bi, ako bi ih ostvario, mogao da kažeš sebi da si dosta uradio baveći se politikom?

  Teško je izdvojiti jednu konkretnu stvar. Bavljenje politikom, u mom slučaju, a u ovim našim okolnostima, smatram kontinuiranom borbom protiv apatije, defetizma i generalno stanja “pomirenosti sa zlom sudbinom”. Pokušavam probuditi mlade ljude oko sebe, trgnuti ih, dati im neku nadu, motiv, natjerati ih da rade na sebi, da pitaju, mijenjaju, utiču, a koliko ću u tome uspjeti samo vrijeme može pokazati. Ako bih baš morao da izdvojim neki konkretan cilj, a pošto sam aktivan u politici na lokalnom nivou, onda je to izgradnja parka i omladinskog doma u Trnu.

Inteligentan si i razuman-svjestan si da u našim strankama mladi služe kao dekor. Kako se boriš protiv toga?


  Ne bih da zvučim nadobudno, ali protiv toga se borim svojim primjerom. Predsjednik sam Opštinskog odbora DNS-a u Laktašima, nosilac liste za lokalne izbore, prihvatio sam tu ulogu i odgovornost koju ona nosi. To mi je dalo mogućnost da u Odbor i sve strukture stranke uključim veliki broj mladih i sposobnih ljudi. Tako stvaram tim za budućnost. Nije uopšte floskula ako kažem: Što se nas u DNS-u u Laktašima tiče, MLADI ODLUČUJU!

   Na ovim izborima si kandidat DNS-a za odbornika u skupštini Laktaša. Ljudi koji nisu iz tog mjesta misle da se tu živi puno bolje nego u ostatku Srpske, te da je to zato jer Laktaši crpe sve republičke resurse. Da li je to tačno? Kako žive ljudi u Laktašima?

  Ne mogu da kažem da se u Laktašima ne živi bolje nego u Rudom ili Bileći, ali se to ne može nazvati dobrim. Laktaše, kao i većinu opština u RS, muče problemi nezaposlenosti, loše infrastrukture, nedostatka investicija, premalog ulaganja u sport i omladinu...Navešću samo dva primjera, a tiču se sporta i mladih. Prije 12 godina u FK Sloga iz Trna treniralo preko 200 mladih ljudi, u 5 starosnih kategorija. Danas ih je 30-ak aktivno. Omladinski centri, osim jednog u centru Laktaša, ne postoje ni u jednoj mjesnoj zajednici. O nekim kulturnim manifestacijama i sadržajima da i ne pričamo. Mladi su prepušteni ulici. Čemu uopšte da se nadamo u takvim okolnostima? To se može i mora promijeniti u Laktašima.

  Reci mi tri konkretne stvari na koje bi kao odbornik bio fokusiran. Šta planiraš da uradiš?

  Prvo što ću da uradim je pokretanje Odborničke kancelarije. Kroz tu kancelariju ću obavještavati građane o svim dešavanjima u Skupštini opštine, zajedno sa njima pokretati inicijative, te u svakom momentu imati uvid u najveće probleme koje treba rješavati. Ta kancelarija će imati radno vrijeme, telefon dostupan 7 dana u sedmici, kao i internet stanicu, FB Fan Page i Twitter profil. U svom Trnu ću uraditi sve da FK Sloga Trn izvučemo iz problema u kojima se sada nalazi, pokrenemo Školu fudbala, kao i da ponovo osnujemo Rukometni klub Trn. Takođe ću pokrenuti inicijativu za osnivanje Omladinskog centra Trn koji će biti osnova za formiranje sekcija i različitih škola neformalnog obrazovanja. Praksu iz Trna ću pokušati primijeniti na sve ostale mjesne zajednice u kojima bude postojao interes za ovakve projekte. Veliki je broj ideja, ali se ipak nadam da ću kroz gorepomenutu Odborničku kancelariju saznati puno više o problemima građana, te ih rješavati po listi prioriteta.

  Da li se smatraš poslušnikom svoje partije? To je percepcija koja inače prati mlade ljude koji su u strankama. Suprostaviš li svoje mišljenje i stav ponekad nekoj „velikoj zvijerci“ u stranci? Misliš li da to mladi posebno često u našim uslovima trebaju da čine?

  Ne, apsolutno se ne smatram poslušnikom svoje partije. Sve odluke donosim isključivo sa svojim saradnicima i aktivistima DNS-a u Laktašima. Ja sam nikad ne bih prihvatio ulogu predsjednika lokalnog odbora stranke, a da istovremeno moram da radim po direktivama iz Glavnog odbora. Lično smatram da bi takva politika bila kontraproduktivna, kako za nas u Laktašima, tako i za stranku na republičkom niovu.


Kako vidiš ovaj naš prostor za trideset godina? Srpska, BiH, ex yu...

  S obzirom na svjetska kretanja i premještanja poluga moći između istoka i zapada, nisam siguran da na to pitanje mogu odgovoriti i puno pametniji od mene. Zato ću napisati šta bih želio. Za Republiku Srpsku se nadam da će biti samostalna država ili u nekoj labavoj federaciji dio BiH. Ekonomski stabilna, moderna, decentralizovana, sa jakim lokalnim zajednicama, koje imaju jasne planove i viziju budućnosti.

Za razliku od većine svojih mladih kolega koji se bave politikom i koji društvene mreže doživljavaju kao mjesto gdje se ostavljaju fotke i spotovi narodne muzike ti si na internetu angažovan u kontinuitetu i shvataš njegov značaj. Koliko ti je segment internet kampanje bitan u ovogodišnjoj kampanji? Šta misliš, da li će ti i procentualno koliko internet donijeti glasova?

  Pošto sam već par godina veoma aktivan na društvenim mrežama, a svjestan sam i kolika je moć istih, internet promociju sam, pored direktnog kontakta sa biračima, postavio kao osnovu naše kampanje u Laktašima. Iako mislim da je direktan kontakt sa biračima najvažniji, mislim da će mi internet promocija poboljšati rezultat za deset do dvadeset procenata.

 Zašto mladi političari kod nas i dalje ne shvataju internet komunikaciju? Ko je za to kriv? Svjedoci smo da u Hrvatskoj i Srbiji najviši državni funkcioneri imaju svoje naloge na fejsbuku i internetu. Oni redovno komuniciraju sa građanima. Pazi, Srbija i Hrvatska, ne Amerika. A kod nas to ne rade ni mladi. Kako onda od njih da očekujemo nešto novo, nešto pozitivno? Kako oni da mjenjaju tolike probleme u društvu kad zaostaju i na onim poljima gdje nikako ne bi smjeli?


  Da li je to nasleđe nekog starog sistema, zastarijelog načina obrazovanja, pogrešnih političkih idola  ili šta već, ali čini mi se da je mnogo mladih ljudi nesvjesno promjena koje se dešavaju oko nas. Dok su u Srbiji poslednji izbori odlučeni na internetu, kod nas se mladi političari (kandidati ili aktivisti) slikaju ispod šatora i pored volovskog pečenja. Onda stave takvu sliku na FB ili Tw i tu se završava sva komunikacija. I najgore od svega, ponosni su na to. I onda mi od njih takvih treba da očekujemo da nas vode u neku bolju budućnost?! Da ne spominjem da je slanje političke poruke putem društvenih mreža gotovo besplatno, a da je za bilo kakvu tribinu potrebno izdvojiti ozbiljne sume novca.

 Kad možemo da očekujemo blog „Saša Panić-vaš odbornik“? 

  Nadam se, deset dana nakon izbora. Uglavnom, dao si mi ideju za naziv bloga. :)