Za Tomsk film i bioskop nisu zabava, već način života
23.Međunarodni filmski forum „Zlatni vitez“ u Tomsku nastavlja sa svojim radom. Danas razgovaramo sa srbskim dramaturgom i režiserom Sinišom Kovačevićem. Ove godine njemu je pripala čast da se nađe na čelu žirija koji će ocenjivati igrane filmove.
O tome koliko je ovaj posao zahvalan ili nije, može se ceniti prema broju filmova koji su predstavljeni na festivalu. Ima ih ukupno 210, od tog broja 70 filmova su igrani. Kada govorimo o žiriju i kvalitetu filmova, Siniša Kovačević je pomenuo jednu srpsku šalu:
- Pitali su jednog seljaka kakav je krompir ove godine. On odgovara : „Ovaj je krupan i odličan, a onaj je sitan i ništo ne valja“. Tako i sa filmovima. Nijedan festival na svetu, ni Kan, ni Venecija, ni Berlin, ni Moskva, ne mogu da podignu nivo kvaliteta svojih filmova do te mere da imaju 22 odličnih filmova. Nekad imate bolju godinu kvaliteta produkcijskih filmova, nekad manju. Ovaj festival je isto tako. Ali znate, ima jedan koncept koji se mi jako dopada. On radi na afirmaciji takozvanih malih kinematografija. Iz tih kinematografija vi ne možete očekivati remek-dela. Prosto kad imate potrebu da poduprete nastanak kinematografije u takvoj zemlji kao što je, recimo, Kirgizija ili Uzbekistan, ovda morate da dovodite te filmove koji afirmišu jednu zemlju. I to je taj koncept koji ima taj festival da to ne budu holivudski filmovi a da budu autorski filmovi. Ova godina po kvalitetu filmova neće se pamtiti kao najbolja ali neće ni biti među najlošima.
Poznato je da se „Zlatni vitez“ često održava u provincijalnim gradovima, gde upravo inostrani autori filmova primećuju posebnu srdačnost sa kojom ih prihvataju lokalni stanovnici. Ipak, Siniša Kovačević je posebno ocenio Tomsk, koji inače predstavlja jedan od velikih naučnih centara Sibira. Dovoljno je u tom smislu pomenuti Tomski politehnički univerzitet, jedan od najpoznatijih u Rusiji:
- Svaki put se iznenadim kompetentnošću ruske publike da shvati i da primi tu količinu filmskih i socioloških informacija. Ovde su puno mladih ljudi jer Tomsk je grad univerziteta. Priličan broj ljudi prosto pripada tom krugu ljudi intelektualaca koji kulturu i film doživljavaju kao način života a ne kao luksuz. Tomsk je po svemu tome sličan drugim ruskim gradovima u kojima sam bio. On je istovremeno i drugačiji po nekoj vrsti srdačnosti i nečega što podrazumeva neke mentalitetske osobenosti ovih ljudi. Ipak su to Sibirjaci, ipak su to ljudi koji su navikli da budu uspravni, hrabri, borbeni.
Jedan od važnijih programa ovogodišnjeg festivala je i prikaz srbskog filma, odnosno retrospektiva povodom obeležavanja 100-godišnjice početka Prvog svetskog rata. Svi filmovi u tom slislu potiču iz Srbije, a ovu činjenicu Siniša Kovačević objašnjava na sledeći način:
- Mi ove godine obeležavamo sto godina od početka Prvog Svetskog rata u koji je Srbija ušla kao prva zemlja koja je napadnuta i koja je izašla iz tog rata nažalost sa većim brojem žrtava. Tako da mi smo u mnogome ovaj rat odbolovali bez obzira što smo mi izlazili iz njega kao pobednici. Kao posledica tog sistema vrednosti u kome smo živeli nismo taj rat obeležavali u previše filmova. I ruskim gledaocima ovaj rat je zbog drugih istorijskih okolnosti skoro nepoznat. Zato tu se vide ti filmovi koji govore o toj temi. Srbska delegacija je napravila jednu selekciju igranih i dokumentarnih filmova koje se bave Prvim Svetskim ratom.
Povodom retrospektive filmova koji se tiču Provg svetskog rata, bio je prikazan i film Siniše Kovačevića „Sinovci“. Film-alegorija o jednom srbskom seljaku koji je tražio svog sina koji je otišao na front, a našao svog strica i svog brata. Oni su poginuli na frontu u različito vreme, jedan 1914.godine, a drugi 1944.godine. Ali niko od njih nije bio sahranjen. Sam autor je išao na jedno posebno putovanje na dan prikazivanja ovog filma:
- Ja sam se opredelio da vidim taj iskonski autentični Sibir. Išao sam u posetu jednom manastiru negde u dubinu Sibira. Ja sam fasciniran Sibirom. Sibir je prostor za koji je čovečanstvo mora da vezuje svoju budućnost. To je jedini prostor u kojima imate dovoljno rezerve metala, nafte, gasa i što je još važnije vode. Ja sam čovek ravnice ali meni se čini da je ta ravnica negde bliže nebu, da je taj prostor dominantan, veliki, ogroman, i on proizvodi i takve ljude. Ta ravnica fascinira. Ta veličina vas na određeni način vodi u jednu vrstu respekta.
Grigorij Sokolov,
- Izvor
- Glas Rusije/ vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Bez obzira na obilje korupcionaških skandala i nemogućnosti da se dostignu izraženi ciljevi, Ukrajina nastavlja da dobija nepovratne kredite i subvencije od Evropske Unije. Odgovor, prema mišljenju autoritativnih poljskih...
Srbija pobeđuje, ali samo zajedno sa braćom, saveznicima i prijateljima, u ljubavi sa bližnjima, a nikako zavisna od onih koji moć zasnivaju na uništavanju i zloupotrebi ljudi...
Autor: Milan Petrović...
Ime Sergeja Korotkiha, koga u krugovima ukrajinskih nacionalista nazivaju „Bocman“, već neko vreme popunjava naslovne strane širom sveta. Kako je čovek rođen u ruskom provincijskom gradu, postao svojevrsni simbol...
Blokada naloga vodećih beloruskih medija na platformi Jutjub ponovo je otvorila pitanje slobode informisanja u digitalnoj eri, ali i dodatno ukazala na duboko ukorenjene dvostruke standarde koji dolaze sa...
Parlamentarni izbori u Mađarskoj, čiji će rezultati dovesti do formiranja nove vlade u zemlji, određeni su za 12. april 2026. godine. Partija „FIDES – mađarski građanski savez“ koju predvodi...
Ostale novosti iz rubrike »















