Flamanski nacionalisti odneli su pobedu na parlamentarnim izborima u Belgiji. Njihov cilj je jasan: formiranje sopstvene države koja će biti nezavisna od siromašnog valonskog dela. Šta se može desiti sa Belgijom?
Nikada ranije tako veliki broj Flamanaca nije glasao za stranku koja teži ili nezavisnoj Flandriji ili u najmanju ruku velikoj autonomiji. Istovremeno je posebno veliki broj Valonaca glasao za socijaliste. Oni su želeli potpuno suprotno: jačanje zajedničke države i unutarbelgijske solidarnosti. Razdor u Belgiji je sve dublji, primećuje komentator Radia Deutsche Velle. Sada otvoreni separatista Bart de Vever, šef Nove flamanske alijanse, i Valonski šef Socijalista, Elio di Rupo imaju nezahvalan zadatak formiranja Vladu za celu Belgiju.
Ipak to je moguće i neohodno. De Vever ne bi trebao namerno dozvoliti da koalicioni pregovori propadnu misleći da će se na taj način približiti ostvarenju svog cilja - samostalne Flandrije. Većina Flamanaca je želela i želi jedinstvo države. I upravo u trenutku finansijske i ekonomske krize birači pre svega očekuju jako vođstvo, piše Deutsche Velle.
Uprkos tome nova belgijska Vlada mora sprovesti reformu državne stukture. Flamanci se mora ponuditi još više decentralizacije iu pitanjima finansijske politike kako bi se separatistima oduzeo vetar u leđa. Istovremeno se moraju rešiti problem sa kojima se suočava izborni krug u koji spada Brisel i okolina. Tamo veliki broj Flamanaca negoduje jer se sve više frankofonih seli u Događaji područje pri čemu zahtevaju ispunjenje svojih jezičkih prava. Ipak radikalni Flamanci moraju uvideti da oni usred Evrope u 2010. godini ne mogu biti ostrvo koji je čist u jezičkom i etničkom smislu. Osim toga ne bi trebalo biti tako sigurni da će njihovo relativno veće bogatstvo u odnosu na Valonce zauvek potraje. Ekonomsko stanje se takođe može promeniti, a onda bi možda oni mogli biti upućeni na traženje solidarnosti.
No, kao da politički odnosi u zemlji nisu već dovoljno komplikovani, zemlja od 1. juli preuzima predsjedavanje EU. To se dešava u vreme egzistencijalne ekonomske i finansijske krize koja sve više postaje i politička kriza. Već sada se može predvideti: Kao zemlji na čelu EU Belgiji neće poći za rukom da bude lider Unije jer će se njeni političari baviti gotovo samo unutrašnjim pitanjima. Kao i uvek kada takvo vođstvo nedostaje rupe će popuniti velike države članice EU. Tada će se ponovo čuti jadikovka o neravnoteži među zemaljama Unije koja glasi: veliki odlučuju o sudbini malih. A to će biti perfektan nauk za Belgiju i Evropu: kako uskogrudni regionalizam parališe, dok drugi odlučuju.