Živim za dan kada će zločince stići kazna

MRKONJIĆ GRAD - Ne daj Bože nikom i nikada, pa i najgorem dušmanu, da se desi tragedija kakva je zadesila mene prije 13 godina, kada je Hrvatska vojska u oktobru 1995. godine ubila moja tri sina Stevu, Živka i Željka. S ovim riječima počinje svoju tešku priču sedamdesetdvogodišnja Mileva Župić iz Mrkonjić Grada, majka tri ubijena sina. Tijela Steve i Živka pronađena su u masovnoj grobnici na Pravoslavnom groblju u Mrkonjić Gradu u aprilu 1996. godine. Treći sin Željko pronađen je izmasakriran dvadesetak dana ranije u selu Surjan, par kilometara od rodne kuće u Gustovari. - Teško mi je živjeti bez moje djece, a još teže kad znam da su mučena i ubijena. Živim, a kao da nisam živa. Bole me majčinske rane zbog izgubljene djece, ali i zbog toga što do sada niko nije odgovarao za zločine - kaže ova starica, ne skidajući pogled sa slika Steve, Živka i Željka. Dok izgovara njihova imena, glas joj drhti, priguši se, a suze kliznu niz njenom lice. Svakom od njih priča kao da je živ i kao da očekuje da će svaki čas stići kući, da će ih zagrli svojim onemoćalim rukama i ponovo im se veseliti kao kad su bili djeca. Potom ustaje, uzima maramicu i brišući suze sa očiju kaže da se zna ko je odgovoran za počinjene zločine i da je Haški sud predmet ustupio Sudu BiH. Međutim, prošlo je 13 godina od zločina, a za zločine niko još nije odgovarao. - Lošeg sam zdravlja, ali mi je Bog dao snagu da izdržim tragediju koja me zadesila. Bilo bi mi lakše umrijeti, kada bi pravda bila zadovoljena. Živim za dan kada će za zločince stići kazna i vjerujem da će Bog imati milosti da to dočekam. Pravda je spora, ali dostižna. Ako ništa drugo, zločince će stići Božija kazna, jer je jedino ona pravedna - uvjerena je Mileva. Dok pokazuje medalje zasluga za narod trojice sinova, starica veli da su njeni sinovi bili najbolji momci u selu, vrijedni, pošteni i omiljeni od komšija. Nikome i nikada nisu ništa nažao učinili, a na zvjerski način su ubijeni. - Teško je živjeti sam, bez bilo koga svoga. Muž Marko mi je umro prije rata, a da mi je barem jedan sin ostao živ, nekako bih lakše muku podnijela. Na nesreću, nisu bili ni oženjeni, pa nemam unučad, snahu. Kada umrem izumrijeće i moja loza - dodala je sedamdesetdvogodišnja Mileva.