Spomenik ili zapis za hronologiju?

Suprotno našoj Pravoslavnoj tradiciji, ovaj spomenik žrtvama rata i nepravde nije osveštan. Makar koliko sam mogao saznati iz medija. Obrazloženja mogu da budu da su bebe-bebe, pa ma koje vjere one bile, sa čim se potpuno slažem. Ali ovdje je riječ o našim bebama. Zašto to ne reći? Kako će drugi priznati naše žrtve ako ih mi sami poistovjećujemo sa Bosanskim žrtvama rata?

U dnu spomenika sam primjetio malu statuu anđela. Čini mi se da je to bliže tradiciji Zapadne crkve nego našoj Istočnoj crkvi.

"Spomenik predstavlja znak pitanja i simbolizuje majčinu utrobu, a dvanaest srca unutar obruča dvanaest nevinih duša"  rekao je Nedeljko Mitrović.

Znak pitanja, u ovoj varijanti, je odlična ideja. Korišćeni materijal koji stvara odraz onoga ko gleda u spomenik je izuzetan efekat, jer se u toj tragediji možemo svi mi kao jedan narod ogledati-to se desilo svima nama. Mada se ovaj efekat mogao postići i sa nekim toplijim materijalom, pa i po cijenu da sve izgleda manje moderno, bez obzira što se spomenik nalazi u blizini Muzeja savremene umjetnosti RS. Ipak priznaćemo, ovdje nije, niti smije biti govora o pomodarstvu.

Ono što primjećujem kao pravnik, jeste manifestacija stava našeg zakonodavca da prije rođenja čovjek nije čovjek već bezlična masa, što je dijametralno suprotno stavu Crkve i nauke. Ovakav stav je ispoljen i u Zakonu o uslovima i postupku za prekid trudnoće iz 2008. godine. Ali ako je takav sistem vrijednosti koji izgrađuje naše društvo prema nerođenima, zašto depersonalizovati i rođene ljude?
''Srca'' unutar obruča, nemaju jasno obličje. Više asociraju na bezličnu masu, nešto nedefinisano, nego na osobu. Ovo je važno jer je bitno izgraditi svijest makar kod nas samih, da su to ipak bile osobe, ličnosti, ili ako više volite, punopravni građani, bez obzira što neki nisu stigli ni da dobiju ime. Duže se pamte sudbine ljudi iz života nego brojke iz statistike.

Izabrano vrijeme otkrivanja spomenika je savršeno, iz razloga što se pred Božić svijetu može poslati najglasnija poruka o stradanju djece, na šta se i papa ove godine posebno osvrnuo. Takođe, rođenje Hristovo je pratio vitlejemski pokolj djece.

Mislim da je ova tragedija događaj koji više ima religijsku nego kulturološku simboliku. Iz tog razloga je trebalo podići vjerski spomenik ili spomenik koji ima vjerska obilježja, a ne spomenik kulture koji nema (naša) vjerska obilježja.

Na ovaj način bismo vezali pomen naših žrtava za nešto neprolazno, našu preko dva milenijuma staru vjeru. Svi spomenici koji su građeni po mjerilima trenutnog društvenog sistema vrijednosti, obično bivaju zaboravljeni promjenom tog sistema. Tako zvana dominantna kultura je naročito u našem slučaju promjenljiva, jer je uvjek riječ o kulturi dominantne političke ideologije, pa njenom promjenom mjenjaju se i njene tekovine.
Ovakav spomenik nije, po mom mišljenju, smio biti ''ukalupljen'' u trenutni vrijednosni sud. Naročito što ovo nisu žrtve koje su dragovoljno pale za uspostavljanje takvog sistema.

Naša kultura je kći našoj vjeri. Zašto ih odvajamo i kćer dajemo maćehi-tuđoj kulturi, kćeri tuđe vjere?