SANU: Ne postoji bosanski jezik

Već nekoliko godina novinske stranice pune tekstovi o različitim pitanjima vezanim za status tzv. bosanskog jezika, i to ponajviše u Srbiji i Republici Srbskoj. Tako čitamo da „Bošnjaci ne razumeju srbski jezik”, da je u Novom Pazaru i Prijepolju blokirano na stotine sudskih predmeta zbog nedostatka „prevodilaca na bosanski jezik” sa srbskoga, da je „Ministarstvo pravde Srbije objavilo oglas za postavljanje stalnih sudskih prevodilaca za bosanski jezik”, da je ministar prosvete obećao da će se na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru vršiti „obuka za bosanski jezik”, da đaci bošnjačke nacionalnosti u Republici Srbskoj neće da prihvate knjižice ni svedočanstva u kojima je jezik nazvan „bošnjačkim” a ne „bosanskim” itd.

Dva su pitanja na koje lingvistika mora dati odgovor. Postoji li „bosanski jezik” kao jezik različit od „srbskog jezika”? Moraju li Srbi upotrebljavati naziv „bosanski jezik”, na kojem insistiraju Bošnjaci?

Prvo pitanje tiče se pitanja jezičkog identiteta. Od deset međunarodnih dokumenata u kojima se pominje status jezika – uvek se govori isključivo o jezičkim pravima pojedinaca i pripadnika nacionalnih manjina. Nigde se ne pominju jezička prava naroda, niti država, a kamoli da se propisuje pravo naroda da svoj jezik nazove svojim imenom, a ni u jednom od dokumenata ne navodi se eksplicitno kada jedan jezik treba smatrati posebnim jezikom.

O identitetu jednoga jezika, o dovoljnim razlozima za proglašenje nekog idioma za poseban jezik, posredno se govori jedino u Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima gde se kaže da su  regionalni ili manjinski jezici oni jezici koji su tradicionalno u upotrebi na određenoj teritoriji jedne države od strane državljana te države koji čine brojčano manju grupu od ostatka stanovništva i koji su različiti od zvaničnog jezika te države, što ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika te države ili jezike radnika migranata. Zaključak je da dva ili više idioma koji se ne razlikuju ne mogu lingvistički (naučno) biti posebni jezici, što će reći da jedan ne može biti većinski a drugi manjinski.

U saopštenju se navode jedinstveni stavovi bošnjačkih lingvista (Alija Isaković, Midhat Riđanović, Ibrahim Čedić...) koji unisono tvrde da između bosanskog, hrvatskog i srbskog jezika nema suštinske razlike. U pitanju je, prema njima, samo pravo naroda da imenuje jezik onako kako ga je tradicionalno imenovao, odnosno, da narod u BiH govori jednim jezikom...

Prema bošnjačkim lingvistima, razlika između srbskog i tzv. bosanskog jezika je samo u imenu. A Bošnjaci hoće da jezik kojim govore zovu „bosanski”, nikako „bošnjački”. Ako se taj naziv shvati kao izraz „simboličke” a ne komunikativne funkcije, onda treba podsetiti da nijedan narod ne mora prihvatiti naziv za jezik koji je u običaju kod drugog naroda. Ne mogu Slovenci Srbima nametati da jezik kojim govore i Srbi zovu „slovenski” kad ga Srbi zovu „slovenački”, niti Romi mogu zahtevati da jezik koji oni zovu „romani” i Srbi tako (a ne „romski”) zovu.

Od naziva „bošnjački narod”, koji su Muslimani sami izabrali, može se jedino i isključivo napraviti naziv bošnjački jezik, kao što je rečeno i u prvoj odluci Odbora od 13. februara 1998. godine. To je posebno važno za Republiku Srpsku, u čijem Ustavu stoji: „Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srbskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda”. Naziv bošnjački jezik odgovara nazivu bošnjački narod, dok bi naziv bosanski jezik odgovarao terminu, nepostojećeg, bosanskog naroda.

Iz svega proističu nužni zaključci: 

Da bi dva jezika bili posebni jezici, oni moraju biti različiti po lingvističkim kriterijumima (genetskom, strukturnom i komunikativnom). To nije slučaj sa „bosanskim jezikom” kad se on posmatra u odnosu na srbski jezik, jer i svi bošnjački lingvisti tvrde da su bosanski i srbski jezik različiti samo po imenu, ali da se prema lingvističkim kriterijumima radi o istom jeziku. Jasno je da „bosanski jezik” ne može imati ni lingvistički ni pravni – nego samo simbolički – status posebnog jezika, pa se na njegove govornike ne mogu primeniti „Ustavom i zakonom zagarantovana prava da se sudski i upravni postupak vodi na maternjem jeziku stranke”, jer se postupak na tom jeziku vodi i kad se taj jezik zove npr. srbskim ili hrvatskim. 

Naziv koji za jedan jezik koristi jedan narod ne mora biti naziv jezika kod drugog naroda. Prema tvorbenim pravilima srbskog jezika od „srbski narod” izvodi se ekvivalentan naziv „srbski jezik”, od „hrvatski narod” izvodi se „hrvatski jezik”, a od „bošnjački narod moguće je jedino izvesti bošnjački jezik”, a nikako „bosanski jezik”. U srbskom jeziku jedino je ispravno jezik kojim govore Bošnjaci zvati „bošnjačkim jezikom”. 

Nema nikakvog ni lingvističkog ni pravnog osnova proizvoditi nekakve „tumače za bosanski jezik”, niti pak izvoditi posebnu nastavu na „bosanskom/bošnjačkom” jeziku, jer svi koji znaju srbski jezik znaju podjednako dobro i „bošnjački”, i obratno. Državne institucije Republike Srbije i Republike Srpske moraju toga biti svesne, i u skaldu s tim moraju i delovati, piše u saopštenju Instituta za standardizaciju jezika. 

K. R.