Laki nema alternativu?

Kako izgleda život u kom je svaki korak ispunjen lažima o sopstvenom značenju, hrabrosti, vrijednosti, karakternosti...? Nestvarno lijepo, nedostižno - takva je slika iz rakursa beskičmenjaštva na lokalnim konferencijama DPS-a. ”Ovaj čovek je neuništiv!” šapuće hor snishodljivaca koji mašu partijskom legitimacijom kao jedinom vrednosnom odrednicom i putokazom u životu. Dok Laki govori, kao otjelotvorenje njihovih vlažnih političkih i životnih snova i traje hipnoza posvećenog podaništva, mašta golica ono ”nedostižno”... Gravitacija beščašća je najjača u prvim redovima. A u toj tamnoj bari jednoličnosti, povremeno, valjda od uzbuđenja, zasijaju oči Filipa Vujanovića. Da, to je onaj čika mekog, dječijeg verbalizma - svilen i ”umjeren”, svježe prihvatljiv za parče opozicije.

Proteza ANB-a i angažovanih krojača međunarodnog poretka, šminka ukrućenih biografa, silikoni mafijaških kumova, sve to izmiješano u supi tipičnog montenegrinskog kukavičluka, ulizištva, laži, prevare... glavni su sastojci Lakijevog dvodecenijskog rijalitija. Ideološki raspon njegove karijere je od srpskih gusala do ustaškog popa. Jedan kroki zapis njegovih estradno-političkih obličja bi bio: Boško Vujačić - Velika Srbija, Ivan Gavrilović - SR Jugoslavija, Željko Samardžić - demokratska Crna Gora u demokratskoj Jugoslaviji, Knez - Srbija i Crna Gora, a na kraju Marko Perković Tompson - Neovisna država Crna Gora.

Mala je faking BJRCG - u njoj sve se zna. Nema previše tajni u postupku da bi se od onog maladalačkog kukakvičluka (neizbrisivog u sjećanju vršnjaka) došlo do podignute obrve - kao uslovljenog facijalnog refleksa na dodatu porciju moći. Upravo je ta asimetrija obrva, zamislite, kodirana kao hrabrost. Od sve smrznutih biografa i novinarskih ćata.

Groteskno djeluje Lakijeva ukrućenost sa svim tim protezama moći skovanim u ANB podrumima, a dobrim dijelom i u službama ”stranih sila”. I izvještačena samouvjerenost liči na ono - kao kad vam se u ključnom trenutku pojavi stariji brat da riješi ”stvar”. Tamo gdje ni službe, a ni ”braco” nisu mogli zbog unutrašnje opreza, straha i samokontrole da razriješe čvornovate personalne probleme na putu mafijaških interesa, presuđivao je Kabinet smrti - tvrdi Ratko Knežević. Neugodan je i opasan Knežević kao svjedok Đukanovićevog ”odrastanja”. Pamti dobro, ima ubojitu literarnu žaoku, a zna sve Lakijeve neuralgične tačke.

Ipak, samo na jednoj fotografiji - onoj kad se Laki klati sa Momirom pred Miloševićem, obučen kao gastarbajter rodom iz Panjevca sa privremenim boravkom u Hildeshajmu - SR Njemačka, nalazi se više detalja o njegovoj prirodi nego što je moguće dati u bilo kojoj psiho-političkoj analizi.

Nositi sve te slojeve transformacija koje nemaju ništa prirodno, logično a ni ljudsko u sebi - to je on. Uz pomoć antena i aplauz-mašina TV Gvantanama postavio je sebe za asimptotu političke vještine i uspjeha. Grdno se varaju da to odlazi sa njegovim odlaskom. Taj virus koji razara vrednosni sistem previše dugo djeluje. Društvo je pretvorio u mračnu, koruptivnu žabokrečinu, u kojoj suvereno vladaju kriminalci iz njegovog inkubatora. Porodica i bliski prijatelji kao glavni dobitnici tranzicije (jer su sasvim slučajno samo oni bili sposobni i brzi) su napravili sistem naplatnih rampi za živote djece čije su roditelje prethodno odžeparili. U političkom ponašanju je ostavio legat bestidne laži, kao i gomilu političkih lakeja koji recituju stupidne tirade, dok se otimaju za mrvice ispod sve praznijeg stola. Tradicionalnu snishodljivost i doušništvo je institucionalizovao kroz inforbirovski princip ''odanosti sistemu i državi''.

E takav, koji ”takav nam treba” (sa čim se lako složiti) samoproglasio se u stranačkom programu za ”patrijarha” novog ”duhovnog utemeljenja”! Dok se dr Miško bradicom pripremio za novu ulogu, deda Miraš se od nezivjesnosti češka po glavi. Dolazi zima, duga i hladna...