Petar Todorović

 Prostor koji nam otvara ovaj sajt doživio sam, između ostalog, kao mogućnost da se ispišu neka imena i neke istine koje su od nas sakrivene – što našim nemarom i ljenošću, a što upornim nastojanjem vladajućih ideologa i njihovih medijskih izvođača radova da se što manje i što pliće zna. U tom smislu, napisaću par riječi o jednom našem velikom savremeniku.

Onaj ko hoće da zna nešto više o savremenoj Crnoj Gori, ili ko ima veću ambiciju od toga – da npr. istakne prave, istinske vrijednosti aktuelne crnogorske zbilje, moraće da se susretne sa ličnošću arhitekte Petra-Pera Todorovića.

Ovaj čovjek je rođen tridesetih godina prošloga vijeka, a umro je i sahranjen ovih martovskih dana 2012.g. u Nikšiću. Bio je dobar i cijenjen stručnjak u svojoj oblasti, a to što je gradio i obnavljao brojna zdanja po Crnoj Gori i nije njegova najveća vrlina, niti je to jedini razlog zbog koga ćemo ga pamtiti.

Pero Todorović je sin sveštenomučenika Jovana Todorovića, pravoslavnog sveštenika postradalog u nesrećnim naletima crnogorskog bratoubilaštva u toku Drugog svjetskog rata. Kao izdanak one Crne Gore koja je ubijana bez suda i presude, Petar je – kako mu i samo ime kaže – rastao stamen i siguran poput stijene. Velikim trudom i obilnim Božijim darovima, završavajući najbolje škole od Crne Gore do Slovenije, povratio je pravo građanstva svome porodičnom imenu, a sebi stekao društveni ugled znalca čija se stručna riječ cijenila i tražila. Stradalni lik svoga oca Petar nije nosio u sebi tek kao obilježje nesrećnog djetinjstva o kome nije poželjno pričati, nego kao motiv i inspiraciju da se živi iskreno, hrabro i odano Bogu i Svetinji.

Ovaj poznati neimar imao je spacifičan duhovni i intelektualni profil. Odan svojoj Pravoslavnoj Crkvi i srbskom identitetu, Petar je u sebi gajio posebno poštovanje prema tekovinama zapadnoevropske civilizacije, na kojima je, između ostalog, obrazovan u slovenačkim visokim školama arhitekture. Ideju kako je moguće i poželjno život pravoslavnih ljudi spojiti i uvezati sa zapadnjačkom preciznošću i odgovornošću prema obavezama, Pero je nosio u sebi i često je iznosio drugima kao orginalnu životnu sugestiju. Uz to, on je bio duhovit čovjek, zanimljiv sagovornik, zaljubljen u poeziju, kao uostalom i svaki pravi arhitekta...

Njegovog oca su ubili ideološki i politički protivnici Crkve Hristove. Jedno vrijeme se činilo da su ovi zločici uspjeli u svojoj namjeri. Ipak, Petar je doživio da vidi i da aktivno učestvuje u obnovi crkvenog života u Crnoj Gori, početkom devedesetih godina dvadesetog vijeka. U tom vremenu, njega ste mogli sresti na crkvenim gradilištima od primorja do manastira na crnogorskom sjeveru. Živo je pratio i nesebično pomagao obnovu rada Cetinjske bogoslovije, znajući da se radi o ustanovi iz koje će poteći nasljednici rada i truda njegovog Svetog roditelja. Dugo godina je upravljao poslom izgradnje Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.

Onaj ko ga je, od mlađih sveštenika ili bogoslova, lično upoznao – u najvećem broju slučajeva postajao bi njegov lični prijatelj, jer je Pero plijenio iskrenoću i posvećenošću temema i problemima koje su mučile drugog. Pero je uvjek govorio istinu. Bez kompromisa i bez straha. Obilazeći izgradnju i obnovu hramova, on je bio neka vrsta putujućeg učitelja i savjetnika velikom broju mladih i neiskusnih crkvenih djelatnika, koji su tek počinjali svoj misionarski i služiteljski posao.

Jednostavno, on je svojom ličnošću i svojim životom bio jedna od rijetkih spona između vremena u kome o Crkvi skoro da nijesmo znali ništa i ovog našeg vremena kada nam je Gospod širom otvorio crkvena vrata. A ta spona je bila jako potrebna kako bi najmlađi hrišćani znali i osjetili tu stradalnu stranu crkvenog života, kako se obnova duhovnog života ne bi pretvorila u nekakav emotivni ili ideološki zanos. Eto upravo je to smisao pojma crkvenog predanja – neposredno upoznavanje sa iskustvom iz prošlosti kroz susret sa akterima istorijskih događaja, ili makar sa onima koji su istinske aktere poznavali, i koji su moćni prenijeti njihovu riječ, opisati njihovo djelo...Pero Todorović je bio nosilac crkvenog predanja iz vremena koje nama djeluje po mnogo čemu nestavrno...Pero je, nama savremenim hrišćanima, isto tako – po mnogo čemu djelovao nestvarno. Nestavran u svojoj istinoljubivosti, u svojoj životnoj mudrosti, u svojoj hrabrosti...Njegova nestvarnost više govori o našoj poroznoj i blijedoj stvarnosti, o gubitku istinskih vrijednosti u njoj, nego o samoj ličnosti arhitekte Todorovića.

Petar Todorović se upokojio u Gospodu i napustio ovaj naš svijet. Za mene, to je jedan veoma krupan znak da se točak istorije okrenuo prilično velikim zamahom, i da – iako to ponekad otrcano zvuči – siguran sam, ovdje, među nama, više ništa neće biti isto.