150 GODINA RUDEŠKE BITKE

Krizu u Hercegovačkom ustanku najvećim di-jelom je izazvala Austrija, a produbila je tu krizu i svađa knjaza Nikole i Mirka Petrovića sa vođom ustanka Lukom Vukalovićem. Međutim, kada su zva-nični krugovi sa Cetinja vidjeli da Hercegovački 

ustanak upada u kritičnu fazu, u februaru 1962-ge je

donesena odluka da se ustanicima pruži znatno veća pomoć. Otpočele su čarke koje su prerastale u sve veće sukobe. U Krnjicima u Ska-darskoj krajini početkom proljeća 1862. godine poraz Turaka bio je potpun: 1 200 Turaka izbačenih iz stroja, među kojima i 514 zarobljenih. Poslije toga „nije bilo više sile koja bi Tursku spriječila da Crnu Goru napadne“. Ustanak u Gornjem Po-limlju je ostao bez unutrašnjih kriza. Ustanici Donjih Vasojevića bili su orga-nizovani po uzoru na crnogorsku vojsku. Oni su činjeli veći dio vasojevićkog od-reda, pod komandom vojvode Miljana Vukova, čiji je zadatak, pored ostalog, bio i da podstrekava ustanak u Novopazarskom sandžaku i uspostavlja direktne kontakte sa Srbijom. Omer-paša je uočio veliki strategijski značaj Vasojevića za Crnu Go-ru i njene oslobodilačke planove u Staroj Srbiji, pa je preduzeo mjere da ustanike vojnički zaokruži.
 

Laskavim pismom decembra 1861. godine obratio se Vasojevićima. Po Omer-.paši, Vasojevići su bez premca „u cijelom svijetu“ učinili toliko zla Turcima u „jedno vrijeme“, ali on ih je, i pored toga, poštedio napada i tri mjeseca čekao da im „pamet dođe“, da se, najzad, poklone i zahvale „za veliku milost svijetlom i čestitom Caru“. Obećavajući im amnestiju pozivao ih je da se okanu „sadašnjeg zlog stanja'', da se pokore sultanu i izbjegnu svoju propast. Zaprijetio je da u slučaju neposlušnosti i nepokornosti slijedi napad sa „silnom vojskom“.
 

Donjovasojevići su i ovaj Omer-pašin apel odbacili. Ovaj general, potur-čenjak sa velikim iskustvom, pripremao je napad na hercegovačke i vasojevičke ustanike. Za operaciju protiv Vasojevićâ prikupljao je jaku vojsku, a za njenog komandanta izabrao je divizijskog generala Husein Avni-pašu.

General Husein Avni – paša je 21. marta 1862. godine došao u Skadar, gdje je preuzeo komandu nad trupama koje su se prikupljale u Gusinju i Plavu. Pored dva bataljona nizâma prikupilo se i „oko osam hiljada bašibozuka“. Evropska diplomatija je bila zabrinuta razvojem događaja na crnogorskoj granici. Rusija je vršila na Portu diplomatski pritisak da prizna nezavisnost Crne Gore i njeno prâvo na teritorijalno proširenje, a za uzvrat knjaz bi se angažovao za sprovođe-nje mjera iz Omer-pašine proklamacije. Porta je odbila predloge ruske vlade.
 

Porta je, dakle, kao prvi ultimatum tražila da se Crna Gora povuče iz Donjih Vasojevića i da se pismeno obaveže da ubuduće neće pomagati ustanički pokret u Dolini Lima. Knjaz se u odgovoru na ultimatum posebno zadržao na Donje Vasojeviće. Kategorički je odbio optužbe iz ultimatuma o pomoći Vasojevićima. Tvrdio je da su Donji Vasojevići ustali u borbi bez uticaja Crne Gore. Što se tiče optužbe da se u Vasojevićima bore crnogorske čete, odgovorio je da tamo takvih četa nema. Kako u Hercegovini, tako ni na Limu.
 

Omer-paša je požurivao Portu da ne odugovlači sa odlukom za napad na Crnu Goru. Početkom 1862. godine Omer-paša je razradio plan za uništenje Crne Gore. Prema tom planu je trebalo napasti Crnu Goru sa tri strane: iz doline Zete, Morače i Skadarskog jezera, iz Hercegovine i iz doline Lima. Turskim snagama, čiji je zadatak bio da satru Vasojeviće, komandovao je divizijski general Husein Avni-paša. Ukupno je Omer paša imao 60 000 vojnika sa štabom u Skadru.
 

Husein pašine snage su bile koncentrisane u Gusinju i Plavu, u reonu Bijelog Polja i Rožaja. „Limski korpus“ je predstavljao bočnu strukturu Omer-pašine armije. Zadatak mu je bio da zauzme ustaničku teritoriju Gornjeg Polim-lja, razbije odred vojvode Miljana Vukova, uništi ustanička sela, a zatim da produži napad na crnogorsku teritoriju pravcem Andrijevica-Kolašin-Lijeva Rijeka-Bioče-Podgorica-Spuž, da bi se sastala sa glavninom Omer-pašine armi-je, kao i sa trupama hercegovačkog korpusa Derviš–paše, kako bi udružene krenu-le u dalje osvajanje Crne Gore prema Cetinju. Trupe generala Husein-paše činili su u početku tri bataljona nizâma, dok su ostale jedinice bile sastavljene od arnautskog bašibozuka. Knjaz Nikola kaže da su Husein-pašine snage brojale na početku 10 000 ljudi. Drugi dio „Limskog korpusa“, od šest tabora i jednog odje-ljenja konjice, doveo je Selim-pašu sa Kosova iz okoline Novog Pazara i Rožaja, na sjevernu granicu Vasojevića. Ovoj vojsci pridružio se i bašibozuk iz Bihora i Bijelog Polja. Sasvim je sigurno da je u aprilu 1862. godine Husein Avni-paša pošao na Vasojeviće sa korpusom od osam tabora regularne vojske i oko 10 000 bašibozuka iz okolnih krajeva. Nasuprut petostruko brojnijim i dobro naoružanim turskim trupama, stajao je odred vojvode Miljana Vukova od 3 500 do 4 000 boraca. Za slučaj potrebe, Vasojevićkom odredu imao je pomoći i odred vojvode Novice Cerovića od 1 000 vojnika, čije je zadatak bio da crnogorsku granicu na Tari čuva od turskog prodora iz pravca Pljevalja, ali i da koordinira operacije sa vojvodom Miljanom Vukovim.
 

Vrhovni zapovjednik turske vojske žurio je da pokori Vasojeviće, prije nego što bi im Crna Gora pružila pomoć. Vojvoda Miljan Vukov je napravio rat-ni raspored da dočeka oba krila „Limskog korpusa“. Ustanička vojska iz bučičke i poličko-budimske kapetanije dobila je zadatak da zatvori pravac od Bijelog Polja, Bihora i Rožaja, ustanici Gornjih Sela ostali su da motre na eventualni pokret turske vojske od Kolašina, vojska šekularske kapetanije, zajedno sa voj-skom iz Rovaca i Kaludre, da spriječi eventualni prodor snaga iz Rugove i Peći, Trebačko-trešnjevska kapetanija je bila u rezervi za pojačanje ustaničkih snaga u beranskom kraju. Vojvoda Miljan Vukov sa vojskom iz četiri gornjovasojevićke kapetanije (Ljevorečka, Konjuška, Kraljska i Zabrdska), ustanicima iz polimskih sela i 200 Veličana, zauzeo je položaj prema Plavu sa snagama iz Gornjih Vasojevića i četom Bratonožićâ na čelu sa serdarom Vukom Miloševim, koji su mu bili dodijeljeni. Vojvoda Miljan Vukov zaposjeo je Jerinju Glavu, Previju i istočne padine Zeletina iznad Andrijevice i sela Luga i Ulotine, a ustanike iz Polimkse kapetanije i dvije čete Veličana isturio je prema Plavu. Vojvoda Mi-ljan Vukov, kao iskusan ratnik, nije dopustio da bude iznenađen. Znajući nadmoć-nost turskih snaga u ljudstvu i naoružanju zaposjeo je sve važnije strategijske tačke iz pravca Plava i Gusinja, sa ciljem da poslije prvih sukoba navuče nepri-jatelja na glavnu odbrambenu liniju, gdje mu je trebalo nametnuti borbu izbliza.
 

Prethodno je evakuisano stanovništvo sa desne strane Lima od Police do Šeku-lara i prebačeno u Gornje Vasojeviće. Glad i hladnoća pratila je i zbjegove i voj-sku. Turska vojska je 16. aprila upala u sela Veliku, Mašnicu, Murinu, Gračanicu i Ulotinu, predajući ih ognju. Ustanici su pružili žestok otpor, po-vlačeći se uz borbu prema glavnim položajima na dominirajućim visovima. Turcima nije uspjelo da potisnu snage vojvode Miljana Vukova sa dobro branjenih planinskih položaja. Preko noći je pao veliki snijeg, pa je turska vojska tu pretrpjela (iako brojno daleko jača) poraz, ali je i pored toga ponovo krenula u napad. Vojvoda Miljan Vukov ih je na Previji i Jerinjoj Glavi iznenadio, nametnuvši im borbu izbliza, noževima, što je izazvalo zabunu, naročito kod regularnih jedinica, obučenih za streljački način ratovanja. „Junaci su trgli noževe“ – piše Gavro Vuković, to najbolje i najstrašnije crnogorsko oružje, pa su Turke „ćerali niz brdo i sjekli do ravnog Polimlja“.
 

U toku borbi na Polimlju i Previji u pomoć vojvodi Miljanu Vukovu pri-stigla je četa Bratonožićâ od oko 80 boraca. Četa se u toku borbi na Polimlju veoma hrabro borila, pretrpjevši osjetne gubitke. Veoma je značajno bilo prisu-stvo ove čete, jer se u vojsci generala Husein-paše pronijela vijest da je Vaso-jevićima iz Crne Gore pristiglo u pomoć veliko pojačanje, što je na Turke zastra-šujuće djelovalo. U trodnevnim borbama, od 16. do 18. aprila, bašibozuk Ali-bega Gusinjskog i dva tabora redovne turske vojske bili su razbijeni na Previji i Polimlju i uz velike gubitke su se povukli ka Plavu i Gusinju, ne izvršivši svoj zadatak.
 

Husein Avni paša je poslao iz Plava kurira sa pismom – naredbom Selim-paši u njegov logor u Budimlji, u kojem ga obavještava o porazu u Polimlju i na Previji i naređuje mu da odmah krene u ofanzivnu akciju uz Limsku dolinu. Šekularske ustaničke straže su zarobili kurira, sproveli ga u štab vojvode Miljana Vukova. Iz pisma je saznao da neće biti ponovljen napad Avni-paše iz Gusinja, pa je naredio kapetanima da hitno prebace vojsku s Previje u selo Trepču, a polimske i veličke ustanike sa Miletom Krivanovićem i Đolem Labanom osta-vio da čuvaju stražu prema Plavu. Na Trepči je vojvoda Miljan održao savjeto-vanje gornjovasojevičkim i donjovasojevičkim kapetanima. Odlučeno je da logor Selim-paše iznenada napadne i u naletu razbije. Zastrašujuće je turskoj vojsci djelovalo i to što je po naređenju vojvode Miljana kritične noći zapaljeno mnogo ognjeva na okolnim brdima i planinama – svaki vojnik je trebao da zapali dvije do tri vatre. Saznanjem za poraz Avni-paše uz vijest da je stigla vojna pomoć od Crne Gore, nastupila je velika panika kod turske vojske, jer su shvatili da su u klopci, pa je Selim-paša naredio u toku noći odstupanje svoje vojske pravcem Groc-Polica-Bihor-Rožaje. To su prvi primijetili odredi kapetana Popa Josifa, Radula Joksimovića, Vasilija Popovića (Šekularci), pa je odmah napadnut turski logor. Istovremeno u borbu ulazi i vojska iz Gornjih Vasojevića. Turci su napad-nuti sa sjevera, juga i zapada. Bilo im je presječeno ostupanje u pravcu sjevero-istoka, prema Rožajama. U mrkloj noći zavladala je u turskoj vojsci takva panika da je i sam Selim-paša izgubio orjentaciju. Jedan dio njegove vojske uspio je da se, uz velike gubitke, probije pravcem Groc-Polica prema Bihoru i Rožajama. Međutim, ustanici su ovu kolonu stalno gonili i 20. aprila prije podne nanijeli joj teške gubitke. Drugi turski odred je, odstupajući preko Police, ušao u tjesnac Bijelog Potoka, ka rijeci Lješnici, gdje su ga ustanici pristigli ispred zore i nanijeli mu katastrofalan poraz. Ostatak turske vojske spasao se paničnim bjekstvom preko Lješnice u pravcu Bihora. Gonjenje ove kolone obustavljeno je naredbnom vojvode Miljana. Selim-paša je pokušao da se sa trećom kolonom probije istočno od Budimlje preko Dapsića. Njega su primjetili stari seljaci Ivan Ćorac i Stefan Ćorac. Ivan ga je snažno udario mlatačom po glavi, a Ste-fan Ćorac mu je odsjekao glavu. Sablja, hat i glava su predati Miru Dedoviću, da bi ih on kasnije ustupio Miljanu Vukovu. Pored Selim-paše na Rudešu je pogi-nuo veliki broj turskih oficira, a među njima i Selimov sin, pukovnik Ibrahim-beg. Turski gubici su bili ogromni. Prema nekim izvještajima od 2 000 do 2 500 ubijenih, a zarobljeni su dva topa, veliki broj konjâ i ratnog materijala.