NAŠE SVETINJE

 

 

 

 

 

Manastir Đurđevi Stupovi 

 

 (Zadužbina Župana Prvoslava, podignut 1213., centar 

duhovnosti, kulture i pismenosti Donjih Vasojevića.)

 

Srbska pravoslavna crkva je kroz svo vrijeme turske okupacije bila ''budilnik'' nacionalne slobodarske svijesti i jedino mjesto gdje su Srbi legalno i javno mogli da se okupljaju. To su pretežno činili u danima praznika pod vidom vršenja vjerskih obreda. U manastiru Đurđevi Stupovi donošene su važne narodne odluke: o stupanju srpske Patrijaršije u pregovore sa Rimom 1648. godine, radi čega su Turci budimljanskog mitropolita Paj-siju Budimljanina živa odrali; u Đurđevim Stupovima je donešena odluka o ujedinjenju Knjaževine Vasojevićâ sa Knjaževinom Crnom Gorom 1857. godine; tu su donošene odluke o obraćanju Srbiji za pomoć u otvaranju školâ i popravke manastirâ i crkava; tamo je zasijedao ustanički ratni štab u vrijeme Vasojevićkih ustanaka 1874 – 1876. i 1898. godine.

Školstvo u Donjim Vasojevićima je bilo u veoma nezavidnom položaju. Sve škole na ovom području otvarala je Srbija.Tamo gdje se nije mogla podići nova zgrada, iznajmljivane su prostranije kuće ili privatni hanovi uz plaćanje kirije na određeno vrijeme. Kirije je plaćala Srbija, poput slučaja u Budimlji. I sve učitelje plaćala je Srbija. No, na žalost, zbog međudinastičkih surevnjivosti, dešavalo se da ih Srbija otvara, a Crna Gora posredstvom beranskih turskih vlasti zatvara, a učitelje, popove i nasočene glavare turske vlasti hapse i surgunišu. Lim je, prema sporazumu, predstavljao graničnu liniju interesnih sfera između Srbije i Crne Gore, radi čega je Crna Gora strahovala od uticaja ekonomski jake Srbije na ovom području, što ju je i posticalo na surevnjivost. Tako su škole nakon nekoliko godina zatvarene.

 

Do danas nije zaboravljeno ime pisca ''Šudikovskog Molbenika'', đakona Mihaila, djela koje je sticajem čudnih okolnosti doprlo do Moskve i tamo se čuva, kao ni ime Pahomija, „daskala ot Budimlji“, te prepisivača jeromonaha Savatija i „grešnoga Alojzija Lukiča“.

U manastiru Savina nalazi se nomokanon ''Savina krmčija'', rukopis koji po ljepoti zauzima vidno mjesto među starim srbuljama, a i kao najstariji pisani spomenik ovoga kraja. Arhimandrit Nićifor Dučić tvrdi (Književni radovi, knj. 2, 1892.) da je ovu krmčiju prepisao budimski episkop Teofilo sa nomokanona sv. Save, u Đurđevim Stupovima 1251. godine.

U štampariji Božidara Vićence Vukovića u Mlecima, iz 16. vijeka , koja je radila u dva perioda (1519-1521 i od 1536-1540. godine) radilo je nekoliko majstora iz manastira sa Lima. Jedan od najboljih štampara bio je jeromonah  Mojsije iz Budimlje. On je pisao govore za Molitvenik i Minej.

Jedan zapis u knjizi ''Stari srbski zapisi i natpisi'' kaže, govoreći o nekoj crkvenoj knjizi: ''Sija knjiga božanstvena apostol manastira Šudikove“.

Ovakvih zapisa, koji ukazuju na to da je u Šudikovi bila vrlo živa kulturno-prosvjetna aktivnost i da se sastojala u prepisivanju crkvenih knjiga, bilježenju značajnih događaja i izučavanju ikonopisačke vještine, ima dosta. Mnoge ličnosti koje su u onim mučnim vremenima turskoga ropstva dobile obrazovanje među zidovima i u hladovitom predvorju skromne šudikovske crkve i konacima Đurđevih Stupova pominju se kao značajni poslenici na kulturnom polju. Za sve njih se vezuje Budimlja odnosno Budimska župa, kao njihov zavičaj, pa od ovoga naziva izvode često i svoje prezime. 

Ljudi iz ovih krajeva odlazili su daleko van svojega mjesta da se bave ne samo svešteničkim već i učiteljskim pozivom. U istoj knjizi nalazimo  zapis koji govori o jednom od njih. Zapis glasi: ''Pahomije daskal u Dečani, roždenijem ot Budimlji ot Lima, mali vozrastom, velik že razumom i savršen mudrostju, bog da ga prosti''.

Veoma važan dokument, koji svjedoči o ulozi manastira Šudikove, o ulozi budimskih kaluđera i učitelja, o njihovoj upornosti da ostave pomen o svom vremenu, bio je „Šudikovski pomenik“, koji je na žalost propao prilikom bombardovanja Beograda od strane Njemaca 6. aprila 1941. godine, te o njemu znamo onoliko koliko nam je ostavio Ljuba Stojanović u članku koji je objavljen u časopisu ''Prilozi za književnost i jezik'', knj. 8, 1928. godine, ali i toliko koliko ga ima dovoljno je opširno, jer je  veoma dragocjeno. Jedan veoma poznati slikar, ikonopisac s kraja 16. i početka 17. vijeka, bio je pop Strahinja iz Budimlje ili – kako su ga drugačije zvali – Budimljanin Strahinja (1548-1632). O njemu se zna dosta, mnogo više nego o drugim ikonopiscima i prepisivačima knjigâ, jer je on jedan od rijetkih koji je potpisivao svoje radove.

Bio je i veoma plodan slikar. Njegov rad je fresko dekoracija manastira sv. Arhanđela na Tari kod Dovolje, iz 1591. godine. Zatim, uskoro poslije toga, završava veliki posao na zidnim slikama u novosagrađenoj priprati manastira sv. Trojice kod Pljevalja. Takođe, njegovo djelo je izrada slika na ikonostasu u glavnoj crkvi manastira Morače. Jedan je od učesnika živopisanja kako manastira Pive, tako i priprate manastira sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja. Stigao je i do istočne Bosne i tamo oslikao manastir Ozren. Poslednji rad mu je živopisanje crkve svetog Nikole -  manastira Gradište u Paštrovićima. 

Ni brojne paljevine i rušenja Đurđevih Stupova i Šudikove, ni du- gotrajan teror nijesu mogli spriječiti i ugušiti tu i takvu aktivnost. Uvijek su se nalazili novi zaljubljenici knjige, koji su svojom aktivnošću odr-žavali neprekinutu nйt sa prohujalim vremenima.

U vasojevićkom kraju jedni su odlazili, drugi dolazili. Stari Rašani doživjeli su tursko ropstvo, savijali su glave kada se moralo, bunili se kada su mogli, patili su i nadali se kad im ništa drugo nije ostalo, ali i prihvatali se oružja kada im je ''dogorijevalo do nokata'', a kad nikakvog drugog izlaza nije bilo bježali su i napuštali stari zavičaj. Pradjedovska ognjišta zarastala su travom, a nove vatre raspirivale su se negdje u bratskoj Srbiji ili daleko na sjeveru u panonskim ravnicama, kao što je bio slučaj za vrijeme prve i druge Seobe 1690. i 1738. godine. Uskoro su na opustjela ognjišta stigli brđani. Izmiješaše se Vasojevići, Kuči, Rovčani, Bratonožići, Bjelopavlići, Riječani, Katunjani i Durmitorci. Okućiše se na napuštenoj srbskoj zemlji, ali narodno predanje, neuništivo i neuhvatljivo, budilo je i stalno podgrijavalo težnju kod brđana- došljaka sa Lima da se ne prekine stara nйt i nadoveže i nastavi ono što je oslabilo i pokidalo se. Gusle i epske pjesme nijesu samo podsjećale na slavne i tragične događaje iz prošlosti, već su hrabrile i ulivale nadu za dolazak boljih dana. Novo vrijeme, ma koliko sporo dolazilo, pozivalo je na nova pregnuća i na polju prosvjećivanja. Pojavljuju se pojedinci koji odlaze u svijet i vraćaju se obrazovani, sa željom da raspale žižak prosvjete i u zavičaju, ali teške životne prilike u kojima se jedva moglo opstati, odlagale su u nedogled sve te pokušaje da se u domenu duhovnog života ostvari štogod od onoga što je u savremenom životu mnogih naroda odavno postala svakodnevna potreba.

Srbija je robovala i tek početkom 19. vijeka pokušala da se oslobodi, ali je poteklo mnogo krvi, smjenjivali su se uzleti i padovi, dok se nije ostvario taj najljepši san o slobodi, te ni sa te strane nije moglo biti pomoći.

Crna Gora, vječito pod oružjem i pritisnuta siromaštvom, dugo vre- mena nije imala mogućnosti da na prosvjetnom polju ode dalje od onoga što se stvaralo oko crkava i manastira, a novo vrijeme nametalo je kao nasušnu potrebu pokretanje i organizovanje savremenijeg rada na prosvjetnom i kulturnom polju.

Narod vasojevićkog kraja bacao je poglede jednako i ka Cetinju i ka Beogradu, oslanjajući se na obilje bratske zemlje, brzo primajući od njih sve  što je značilo napredak u prosvjećivanju. Tako se dogodilo da se prva škola otvori odmah poslije Cetinjske osnovne škole, a širenje prosvjete u Srbiji od sredine 19. vijeka davalo je impuls i ovome kraju.

                                                                                 

                                                                                                          Goran Kiković