BEZ SVETOG SAVE CRNA GORA NEMA BUDUĆNOSTI

Važno je da bogatstvo koje dobijamo u međusobnom opštenju, da ga sačuvamo i da shvatimo njegovu cijenu. To je uzajamno bogaćenje. Nažalost, ne shvataju to svi. Mi ne možemo da budemo razdvojeni. Postoji neki impuls za naše jedinstvo. Sad se malo pomjerilo to slovensko jedinstvo i izgleda kao neka bajka, često ismijavana, ali to je u stvari ozbiljna stvar, bez koje ne možemo da postojimo. Možemo da govorimo o bilo kakvim vrijednostima, ali bez vrijednosti našeg duhovnog jedinstva, i nacionalnog i kulturnog, mi ne možemo biti pravi Srbi i pravi Rusi.

 

Dosta dobro je posjećena, jer Srbi uopšte dosta dobro čitaju i rusku verziju, i kad smo otvorili tu srpsku verziju, u startu smo smo imali veliki broj posjetilaca, mnogo više nego neki, da kažem, crkveno–patriotski sajtovi koji su bliski po tematici. Sad širimo preko fejsbuka tu svoju aktivnost i uskoro ćemo biti na nivou najposjećenijih srbskih sajtova, imamo tu ambiciju. A naš je cilj da donesemo što više informacija, prvo nekih pozitivnih informacija o životu Ruske crkve, da predstavimo neke naše današnje pisce, djelatnike, da unesemo malo tog pravoslavnog optimizma u naš život. Ja znam koliko je to značajno i koliko to ozbiljno utiče. Kad recimo pišeš o nekoj novini koja se dešava u Rusiji, dosta se često puta desi da se to ponovi u Srbiji. Recimo, kad je u Rusiji počela borba protiv alkoholizma i zabrana prodaje alkohola, kad sam došao u Srbiju, vidio sam da se i tu desilo nešto slično... Vjerovatno je postojao neki uticaj. To je primjer kako mi jedni na druge pozitivno utičemo... Dalje, prenosimo neka svoja iskustva, recimo kako Crkva radi u vojsci, kako Crkva radi u zatvoru... Možda nismo uspjeli onoliko koliko bismo htjeli i morali... S druge strane akumulišemo informacije iz života Srpske crkve, srbskog naroda i srpske kulture uopšte, iz čitavog svijeta. Često Srbi među sobom nisu složni, i neki ljudi iz inata ne čitaju neke zvanične srpske crkvene novine, ali oni vrlo rado čitaju kad to prenose Rusi, tako da mi tu imamo neku prerogativu. Ljudi čitaju na našim sajtovima i ono što mi nijesmo napisali, dakle što prenosimo sa drugih sajtova. A sve to služi ujedinjenju srbskog naroda i srpske kulture. Sada smo dobili nekoliko dopisnika iz Srbije i sa Kosova i otvoreni smo za saradnju.

 

Pomenuste Kosovo... Vi ste lično bili više puta na Kosovu i donosili pomoć. Naročitu pažnju posvećujete Kosovu.

 

Da, naročitu pažnju. Možda to i zbog nekih ličnih veza i što naš manastir, vodi program pomoći za Kosovo i Metohiju. Sada ne samo naš manastir, nego i drugi manastiri po blagoslovu Patrijarha Kirila, uključili su se u program pomoći Srbskoj crkvi na Kosovu i Metohiji. A naš – Sretenjski manstir – igra ulogu koordinatora u tom poslu. Ponekad izgleda da mi prenosimo negativ dešavanja. Međutim, mi prenosimo i pozitiv o tome da narod tamo živi. Kosovo je za nas posebna tema koju pratimo koliko možemo, i vjerovatno ćemo to raditi i u buduće.

 

 

Ovo pitanje, sasvim jasno ne može da se riješi za jedan dan. S jedne strane, ovdje postoji nekoliko objektivnih faktora, među njima je demografski faktor. Albanaca na Kosmetu je neuporedivo mnogo više nego Srba, čak i ako se vrate svi oni Srbi koji su protjerani.

 

Kosovo je veliki civilizacijski, opštepravoslavni, opštehrišćanski problem, jer ovakvi procesi dešavaju se ne samo na Kosovu, nego i na Bliskom Istoku, i u Rusiji, i uostalom u mnogim mjestima. Znate da je iz Čečenije protjerano oko dvesta-trista hiljada Rusa, od kojih se vratilo možda samo deset hiljada. Dakle domografski problem je demografski problem, i niko osim nas samih nije kriv za to što mi sami nijesmo htjeli da živimo normalno.

 

S druge strane, treba shvatiti da su Kosovo i Metohija u sadašnjim granicama dugo vremena bili u sastavu Osmanske imperije, i da su i u tim okolnostima Crkva i narod preživjeli. Mi moramo da shvatimo da to nije nešta novo. Nije ni toliko tragično, kako neki govore da je sve izgubljeno, da je nepovratno izgubljeno. Ali, dozvolite da se vratimo u prošlost, u istoriju. Kosovo je postojalo, i svetinje takođe, u Osmanskoj okupaciji, u težim uslovima. Govorimo o tome da mi treba da se pripremimo za ozbilju aktivnost, ozbiljnu u smislu i molitve i trpljenja, da stvaramo normalne porodice i život.

 

Naravno, potrebno je i na međunarodnom nivou iskoristiti svu moguću silu da se zaštiti srbska državnost i srbski narod na Kosovu i Metohiji, u prvom redu, naravno, pravoslavne svetinje. Istovremeno, ma kakve bile okolnosti ne treba dizati ruke. Za jedan dan «čarobna atomska raketa» ne može doletjeti i pobiti sve naše neprijatelje... Treba biti realan i naravno svakodnevno djelati.