Da li nam oni išta znače?

Svakog novembra u okviru svečanosti obilježavanja dana Univerziteta u Banjoj Luci priređuje se odavanje počasti plaim borcima Republike Srpske iz reda studenata, asistenata i radnika ovog Univerziteta. Osamdesetosam života. Osamdesetosam grobova. Osamdesetosam ljudi, jedan cilj. Osamdesetosam sudbina, jedna žrtva.

Koliko mi danas u Republici Srbskoj i na Univerzitetu koji žive na žrtvi ovih viteza suštinski odajemo poštu njima i njihovim porodicama? Da li sjednice organa Univerziteta započinju molitvenim minutom ćutanja i da li je to mnogo? Da li profesori osjećaju zahvalnost na svojim katedrama i pokazuju li je u svom radu ili je i to mnogo? Da li neko od studenata razmišlja kako da pomogne porodicama palih kolega kada završi fakultet? „(...) vaš će primjer učiti pjevača kako treba s besmrtnošću zborit!“- tako bi rekao Njegoš, a šta mi danas kažemo za ovoliku žrtvu svojih?

Poređenja radi:

Iz starog teksta istim povodom (08.11.20008): ''Kada je umro engleski kralj Džordž V, svaki od njegovih podanika trudio se da iskaže na svoj način svoje poštovanje prema svome kralju. Jedno primitivno pleme u Pendžabu u Indiji izrazilo je svoje poštovanje na sasvim originalan način. To pleme bavi se krađom stoke od susednih plemena. Kada su ljudi toga plemena čuli za smrt kraljevu, oni reše, da u čast i za spomen njegovu odustanu i uzdrže se od krađe za godinu dana.

O kada bi se ceo srbski narod uzdržao od svakog zlog dela ne za godinu nego zauvek u čast i za spomen tolikih svojih viteza! Ne bi li to bio najbolji spomenik?
Vaistinu- spomenik nad spomenicima.''

Koji spomenik ovim junacima mi danas činimo? Da li govorimo o njima svojoj djeci, ili ih prekrivamo ćutanjem kao da ih se stidimo?
 

Bojim se Sveti Vladiko da kada bismo izašli na sud sa tim primitivnim plemenom iz Pendžaba, da bi smo bili osuđeni jer oni za tuđinom žališe godinu dana a mi za svojih toliko, mislim da ne možemo ni godinu, a kamoli zauvijek. Da Bog da, da nisam u pravu.

I Bog je dao. U jednom nisam bio u pravu. Nisam bio u pravu baš u onom dijelu koji najviše znači i koji nosi nešto najvrjednije a to je budućnost. Naša budućnost se obratila našoj sadašnjosti predlažući dostojanstveno spomen-obilježje u znak zahvanosti na svemu što danas imamo a što je sazidano na žtrvi ovih Osamdesetosam viteza. Naime, studenti Banjalučkog Univerziteta tražili su da se u okviru kampusa na lokaciji Univeritetski grad u aleji Studentske brigade podigne spomen crkva palim studentima, asistentima i radnicima Univerziteta.
 
Ostaje još da vidimo kakva će biti reakcija današnjice na prijedlog budućnosti da se ne zaboravi prošlost. Trebamo biti svjesni da kada govorimo o ovoj ideji izražavamo svoj odnos prema našoj paloj braći, prema njihovoj žrtvi za nas, prema njihovim porodicama i prema mjestu koje im u istoriji pripada.