U regionu je stanje idealno. Svi su u Evropskoj uniji ili nadomak nje, a Srbija je „faktor stabilnosti”. U Hrvatskoj većina građana veruje da je srbska kultura izvor zločina. Ustaški fašisti, prema tome, bili su borci za slobodu i pravdu, istina na pogrešnoj strani, ali niko nije savršen. U savremenoj Hrvatskoj, međutim, ima i građana i političara koji ne žele da razularena rulja raznih fašisoidnih i verski zatucanih fanatika određuje kako će biti tumačen zakon. Da ulica i razni potomci „državotvornih” „jasenovačkih mesara” zamene državni sabor. Međutim, razlika u odnosu prema Srbima, recimo vođstva vladajućeg SDP Hrvatske i ekstremista koji sakupljaju potpise za stavljanje srpske kulture van zakona, leži samo u uglu gledanja. Prvi bi ih gonili u planini, a drugi bi mogli i da ih istrpe, ali u Nacionalnom parku. Za sve navedeno nije kriv hrvatski narod, već njegova identitetski nestabilna i mržnjom zatrovana elita. Naravno, mnogo su neshvatljivo i neoprostivo krive i savremene vlade SR Nemačke.
Evropom luta član predsedništva Bosne i Hercegovine i objašnjava kako je islam u ovu zemlju došao pre hrišćanstva. Poručuje i da je u Srbiji sazrela generacija političara spremna da „prihvati suverenu Bosnu”. Pošto dve decenije imamo diplomatske odnose, to samo može da znači prihvatanje nedemokratskog i protivustavnog rušenja ravnopravnosti srbskog naroda i ukidanja Republike Srpske.
U Makedoniji su, međutim, prilike drugačije. U svojim zamršenim, sebičnim, čudnim i često besmislenim planovima, Slobodan Milošević se odrekao Srba u Makedoniji. Srbi su uoči 1912. činili petinu stanovništva Vardarske Makedonije, danas jedva da čine između dva i pet odsto. Ipak, 2001. albanski ustanak i klinička smrt makedonske države doveli su do ustavnih promena i uspostave dvonacionalne vlasti u Skoplju. Makedonskoj državi i njenom nacionalnom pokretu tada su ustrebale druge manjine, među njima i srbska. Tako je došlo do čudnog obrta: srbska crkva je u Makedoniji odavno zabranjena i gonjena, zvanična Srbija javno prokažena, ali je srbska stranka postala parlamentarna i u savezu s vladajućim makedonskim partijama uključena u vlast. SR Nemačka i EU bilesu ravnodušne prema političkoj ulozi malobrojnih Srba. Albanci i socijaldemokratska naslednica makedonskih komunista, postali su još netrpeljiviji. Srpske vlade, po pravilu strančarske, ponekad su čak nastupale protiv Demokratske partije Srba u Makedoniji. Tako je bilo, recimo, u vreme Tadićeve vlade, kada su neki krugovi bliski vlastima stupili u poslovne veze s makedonskom opozicijom, pa su pokušali čak da podele i marginalizuju ionako nejake srpske političke predstavnike. DPSM je, međutim, u povoljnim političkim prilikama, uprkos velikim iskušenjima – hapšenju i višegodišnjem zatočenju arhiepiskopa Jovana Šestog, priznanju nezavisnog albanskog Kosova i slabom položaju u kome se nalazi Republika Srbija – sticajem okolnosti, ali i požrtvovanim radom njenih članova na čelu sa Ivanom Stoilkovićem, uspela da postigne izvesne uspehe. Tako je u Makedoniji Sveti Sava postao jedan od zvaničnih praznika. Pre godinu dana Republika Makedonija je, zajedno sa Republikom Srbijom, kod Kumanova proslavila veliku pobedu srpske vojske i oslobođenje iz 1912. godine. To je bio najveći udarac evropskim političkim pokušajima revizije tumačenja Balkanskih ratova. Na Zebrnjaku je obnovljen zapusteli, od bugarskih fašista i makedonskih komunista srušeni, spomenik-kosturnica. U Kumanovu je srbski ponovo postao jedan od službenih jezika. Srbski poslanik u Sobranju je bio jedini koji je glasao protiv jednostranog priznanja albanskog Kosova i politikantske rezolucije kojom je usuđen zločin u Srebrenici.
Pre nekog vremena prvakinja makedonskih socijaldemokrata sručila je bujicu gneva na Ivana Stoilkovića zato što je most na Vardaru nazvao njegovim starim imenom – Dušanov most. Njemu, rođenom Skopljancu, rekla je i da može da se preseli na Kosovo. Nije bilo reakcija stranih diplomata. Ćutala je i evropska, baš kao i nacional-boljševička Srbija. DPSM je, međutim, ovih dana uspeo da postigne da u Skoplju bude podignut spomenik caru Dušanu. Srbski imperator, koji je krunisan u Skoplju, makar je,za razliku od Aleksandra Velikog i Skenderbega (kojima su Makedonci i Albanci prethodno podigli spomenike),izvesno boravio u ovom vardarskom gradu.
Podizanje spomenika caru Dušanu u Skoplju nije objavljeno u medijima Srbije. Nije javljeno ni da li je srbska vlada, čiji su prvi ljudi požurili da tamo prošle godine drže govore, do danas platila svoj deo obaveza oko obnove Zebrnjaka.