Dani(j)el Simić: Crne liste

Čovjek kada svoje ime vidi među onima, kojima je bilo zabranjeno da se pojavljuju na frekvenciji nacionalne tv-kuće, prvo osjeti olakšanje. U smislu da ga neće otpuživati za paranoju i pretjerivanje.

A da je bilo očigledno, bilo je.

Ipak, za one koji nijesu ja, ali i zbog tačnosti informacije, moram to smarački pojasniti.

Najzabavniji primjer mi je bio prošle zime, za dva dana biće godina, kad je Udruženje novinara RS organizovalo okrugli sto na temu „Govor mržnje na portalima“ i mene zovnulo da budem jedan od govornika. Sačekala me šuma mikrofona, među kojima sam se šaljivo obratio novinarki BHT i rekao: Što snimaš ovo, kad ti neće dati da emituješ?

Snimatelj, kad će ovo biti na televiziji da gledam?

Vratih se kući i iz nekog razloga prebacih na RTRS. Pa se šokirah. Vidio sam sebe u najavi za Dnevnik! To je, obzirom na dotadašnju praksu, bilo ravno naučnoj fantastici.

Sjetih se kako sam ranije, za Dan Evrope, bio uvodničar na poziv Ministarstva za ekonomske odnose i regionalnu saradnju u Vladi RS, te me bilo gotovo nemoguće medijski izbjeći taj dan.

Ali, avaj!

Ne samo da na RTRS tad nije bilo moje izjave ili dijela govora, što bi bilo sasvim u redu, već me nije bilo ni u jednom kadru. Za to se već trebalo baš potruditi u montaži. Pogotovo jer je lice (sada bivšeg) generalnog direktora bilo najmanje tri puta u krupnom planu.

Ovaj put, uz kolateralu Dragana Jerinića,Tatjane Rogulje, Žarka Markovića, Ljiljane Zurovac i drugih nevinih saučesnika mi; reklamirani prilog nije uopšte emitovan. Pratili smo Dnevnik kao što djeca razvedenih čekaju problematičnog oca, koji im je obećao da će ih doći gledati na školskoj predstavi.

Moji drugari sa RTRS su rekli: Ako je najavljen, sigurno će ga pustiti. Mora da je bila predugačka košuljica, ići će u 23 časa... Isti ti drugari, rekli su mi sutradan: U pravu si. Zvala je direktorica programa da se prilog ne emituje.

Ko sam pa ja?

Što sam to toliko bitan, pa se mora intervenisati „sa vrha“ da se ne pojavim u jednom, široj javnosti nezanimljivom, esnafskom prilogu? Istina, gotovo da nema ozbiljnije televizije, koja nije smatrala da imam nešto da kažem na temu politike i društvenih zbivanja uopšte. Osim RTRS i FTV.

Na RTRS sam se, doduše, ekstremno rijetko mogao provući sa titulom pisca, odnosno umjetnika. Na FTV vjerovatno neću imati priliku da se pojavim dok Srbska ne postane nezavisna.

Dok je za FTV i slične medije potpuno jasno da bih im pričao ono što ne žele da čuju, a imaju među onima koji se izjašnjavaju kao Srbi na stotine raspoloženih nudiguza, čime sam to zaslužio da budem neprijatelj Republike Srpske?

Pronosilac te povjerljive crne liste je uglavnom tačno napisao za mene: „pisac, vlasnik portala Frontal.rs, kritičar Režima“; sem što je pogriješio u argumentaciji mog nalaska na listi.

Ne laje ker zbog sela

Jeste da sam ja kritičar režima, ali bio sam to i prije režima Milorada Dodika. Vjerovatno ću to biti i kad njegov režim na izborima zamijeni neki drugi.

Frontalov zahtjev za intervju sa Dodikom stoji na ledu od 2009. godine, pa s te pozicije mogu mirna srca kazati da je previše onih koji se sakrivaju iza njega i tovare na Milorada nešto što je brljotina za njihovu dušu. Ako uopšte imaju dušu. Predsjednik ne bi bio ni ovo što jeste, kad bi se bavio takvim bedastoćama. Iskreno, nema to veze sa Dodikom.

Ima veze sa ljudima koji su 2006. godine odbili emitovati reklamu za moju zbirku pripovjedaka „Intervju sa Radovanom Karadžićem“, pa sam se ja počeo zanimati ko su ti ljudi i što to rade. Nije bilo nikakvih drugih, osim od stranaca usađenih, lično-poslušničkih razloga da mi ne emituju plaćenu reklamu, pa su se odgovorni jako naljutili kad sam to istražio. Onda sve javno obznanio.

I to je to, i to je problem.

Država to sam ja

Problem cjelokupne postsocijalističke zajednice nije što ima ljudi, koji su sebi umislili da su oni država. Takvih je bilo i u doba Francuske buržoaske revolucije. Nevolja je u tome što ne postoji ni minimum opštedruštvenog morala. Svedržavnog osjećaja pristojnosti da se takve institucionalne siledžije barem ograniče, ako već ne da se dovedu u red.

Neprijatno je donekle pisati sve ovo, ali barem mogu reći da za sve izrečeno lično garantujem. Nema ništa sporno da se ja, ili bilo ko drugi, mogu ne dopadati rukovodećim glavama i njihovim politikama. Ali samo u slučaju da su u pitanju privatne televizije, a ne javni RTV-servisi. Servisi u kojima se ništa ne popravlja, već se troše naše pare.

Ako već motive FTV razumijemo (mada ne bi trebali, jer je plaćamo), da li je normalno da se tretiram kao neprijatelj Republike Srpske, samo jer se nekom tamo državnom službeniku ne dopada šta mislim o njemu?

RTRS – FTV2 (0:3)

Naravno da ovim ne pokušavam da konačno dođem do Dnevnika RTRS. Ima mene na televiziji i previše. Pokušavam da ukažem na to da Frontal već godinama radi posao za koji građani Srpske plaćaju nacionalnu RTV-kuću, dok se u njoj prave crne liste po ukusu nekakvih manija veličine. Ko zna, možda negdje u novoj zgradi ima i tajna prostorija gdje se buše vudu lutkice, bacaju čini ili salijeva strava ostatku imena sa crne liste?

Bivšem rukovodećem klanu se nije dopadalo što ih prozivam da su svi titlovi na RTRS latinični, što puštaju spotove i glorifikuju zvijezde HRT, koja to nikada ne bi uradila sa srbskim muzičarima, što ne zadovoljavaju ni minimum dostojanstva svojih novinara i zvanja javnog servisa, već su prostački pamflet bilo koje vlasti. Uz sve to, Frontal je emitovao reklamu za RTRS besplatno. Činio bi to i dalje, ali emisija se zvala Odgovorno...

Već pomenuta FTV2 (BHT) je sasvim svjesna da ja, lično, ne samo da zagovaram njeno ukidanje usljed uduplavanja federalnog medijskog potencijala za pare RS, već se zalažem za disoluciju ovakve tzv. BiH u cjelini. I sigurno je da im se to ne dopada. Ali imaju dovoljno inteligencije i profesionalne svijesti, te znaju da moraju makar ponekad čuti sve ono što FTV ne bi nikada emitovala. Čisto da neko, zainteresovan iskučivo za objavu svoje reklame, ne bi provalio kako im nije zajednički samo isti jutarnji program i zgrada u kojoj obitavaju.

Osim što im se u posljednjih tri godine dva puta omaklo da me zovu u političke emisije, a RTRS nijednom (0:2); ne mogu, a da za kraj ne dam lični primjer (a kakav bi drugi uz ovakvu kolumnu), da mi nije problem reći javno ni kad ja pogriješim.

Ovih dana sam saznao, baš u tamnom svjetlu crnih lista, da je onaj prilog novinarke BHT kojoj sam se rugao (a u kojem kažem da govor mržnje dolazi iz federalnih redakcija) ipak objavljen.

U cjelosti, braćo sa RTRS!