Bugari: ne damo vam svoju djecu!

 Sa svih strana nam dolaze vijesti o nemirima izazvanim različitim ali uglavnom ekonomskim povodima. Vijesti koje nam stižu iz Bugarske o nemirima koji su tamo počeli 12.12.2012. godine izdvajaju se od ostalih iz regiona ali i svijeta. Naime, dok ostali protestvuju zbog smanjenja plata bugarski roditelji protestvuju zbog sužavanja roditeljskog prava.


Nedavno je bugarska vlada izradila prijedlog zakona koji planira da uputi u skupštinsku proceduru usvajanja a koji propisuje obavezu roditelja da svoju djecu od 4 godine starosti upisuju u vrtić. Isti zakon propisuje stroge novčane kazne za roditelje koji se odluče da brigu o svojoj djeci prepuse bakama ili tetama.

Zamjenik ministra za obrazovanje u bugarskoj vladi Milena Damjanova izjavila je da ovaj zakon zapravo ovlašćuje roditelje da pruže svojoj djeci kvalitetnije obrazovanje, međutim propustila je da obrazloži razloge zbog kojih je polazak u vrtić obavezan kao i zbog čega su propisane visoke novčane kazne za oglušenje o ovu obavezu.

Namjera vlade je bila da naredne godine obavezan polazak u vrtić pomjeri sa četiri na tri godine starosti djeteta. Roditelji su ovakav zakon doživjeli kao neovlašćeno mješanje države u vaspitanje i podizanje djece te su bez obzira na niske temperature organizovali proteste.
 
(izvor činjenica: Association Society and Values)

Inače, sužavanje roditeljskih prava je prisutno u nauci i praksi u posljednjoj deceniji. Ona se najčešće manifestuje kroz donošenje zakona zvučnih naziva koji su veoma prihvatljivi javnom mnjenju poput zakona o sprječavanju nasilja u porodici isl. Odlika ovih zakona jeste ta da stavlja djecu u apsolutnu i prije svega djeci nepovoljnu dominantnu poziciju u odnosu na roditelje i vaspitanje kojim roditelji pokućavaju da ih nauče. Svaki pokušaj disciplinovanja djece može biti tumačen, prijavljen i procesuran kao akt nasilja u porodici. Ovu filozofiju su uvela tzv. dječija prava. Generalno na pojavu dječijih pravva i zakona koji iz njih proizilaze može se posmatrati kao na degradaciju međuljudskih a prije svega porodičnih odnosa na relaciji roditelj- dijete-roditelj. Djeci treba ljubav a ne prava. Prava se uvode u odnose u kojima ne vlada ljubav. Gdje je ljubav tu pravo nije potrebno. Prisiljavanje ljudi na držanje formalno propisanih obrazaca ponašanja u odnosima prema svojoj djeci nužno degradira te odnose prevodeći ih iz sfere ličnih i prisnih u sveru javnih i formalnih.
Pojava sužavanja roditeljskih prava nije zaobišla ni naše zakonodavstvo. Svoju najočigledniju manifestaciju predstavila je prilikom usvajanja Zakona o uslovima i postupku za prekid trudnoće 2008. godine. Tada je zvanični prijedlog Zakona koji je naša vlada uputila u proceduru usvajanja sadržavala odredbu da maloljetnice od šesnaeste godine mogu da prekinu trudnoću bez saglasnosti roditelja ili staratelja. Bogu hvala pa ovo nije usvojeno.
Čini se kao da ovakve zakone pišu ljudi koji nemaju djecu. Kako bi se drugačije objasnili razlozi za ovakve prijedloge?